Moj drug Boško me često nazove – ima on taj običaj … (Ako vas ovo podsjeća na početak Dežulovićevog pisanja, onda ste pogodili 🙂 Nazove i traži da mu nosim neke kompjutere njegove na popravak. Zadnji put sam ih ostavio i on se nije javio neka dva mjeseca, da bi na kraju opet tražio da ih platim i preuzmem. Kad sam stigao da preuzmem njegove kompjutere, ispostavilo se da “još nešto treba da se instalira” i pored toga što je kompjuter ležao kod njih dva mjeseca – govorimo o profesionalizmu na Balkanu. I dok sam čekao da se to završi, začuo sam buku preko puta ulice i vidio dvojicu ljudi kako se tuku! I tu cijela ovo priča, na koju ukazuje naslov počinje.
Tuča dvojice odraslih muškaraca u stvarnosti ne izgleda nimalo lijepo i primamljivo kako nam je to Hollywood prikazivao godinama. Ružna, grozna scena. Tim ružnija jer su u ovu tuču bila uključena dvojica muškaraca različitih godina: jedan je bio čovjek u kasnim pedesetim, ako ne i šezdesetim – u daljem tekstu “starac”; drugi je imao najviše tridesetak godina – u daljem tekstu “mladić.” Starac je pokušavao da se odmakne, ali ga je mladić hvatao i počeo da udara. Starac se otimao i u tom otimanju pao. U tom trenutku sam ja pretrčao ulicu.
Da se razumijemo: ja sam slabić i kukavica. Potukao sam se dva puta u životu: jednom u osnovnoj, drugi put u srednjoj školi. Iz obe tuče nosim posledice: iz
prve sramotu, iz druge nakriv nos. U ovom slučaju sam reagovao jer
… su me učili kako treba da se pomogne čovjeku u nevolji.
… je grupa radnika sa lopatama koja je radila na podizanju spomeniku pred obližnjim grobljem (ovo se dešava u gradu) ohrabrivala je tuču riječima: “Ubij g..no.”
… niko nije htio da priđe i da pomogne.
E ovdje je veza sa trulim zapadom. Školski primjer posmatranja i nedjelovanja je dobro poznata priča o Keti Đenoveze: djevojka je silovana i ubijena ispred svoje kuće naočigled više komšija od kojih je svako očekivao da neko drugi uradi nešto. Efekat posmatrača – to se često spominjalo kao nešto što se nikad ne dešava kod nas. To je osobina tog tamo zapadnog svijeta, naš narod nije takav. To se kod nas ne dešava – nego od tamo, sa zapada, dolazi svako zlo i svaka pošast. I tako smo mi lokalizovali zlo i odvojili ga od sebe, a u isto vrijeme sebe geografski okružili svetinjama i svetištima – samo dobrim i pozitivnim. Ali eto, čini se, da to ipak nije dovoljno efikasna zaštita i da te negativnosti sa zapada ipak probiju i do naših krajeva – bez obzira koliko se mi borili protiv toga. Zlo je, ipak, pronašlo put. Čak i do nas.
U petak. U moj grad. U naše dvorište.