Na kraju vremena, milijarde ljudi okupilo se na jednoj ravnici oko Božjeg prijestola. Mnogi su se povukli unazad zbog silne svjetlosti koja ih je zaslijepila. Neke grupe u prednjim redovima ipak su žustro raspravljale.
“Da nam Bog sudi?” pitao je jedan. “Kako On može išta znati o patnjama,” rekla je mlada gospođa. Zatim je zavrnula rukav i pokazala tetovirani broj iz Aušvica. “Mi smo izdržali teror … batine … torturu i smrt.” U drugoj grupi, dječak crnac raširio je svoju kragnu: “Šta možeš da kažeš o ovome”, upitao je pokazujući ožiljak od vrućeg konopca. “Linčovan sam ne zato što sam išta skrivio, već samo zato što sam crnac.”
Svuda po dolini bilo je stotine takvih malih grupa. Svaka je imala žalbu protiv Boga. Zašto je dozvolio patnje u ovom svijetu? Bogu ja lako da živi na Nebu gdje vladaju sklad i svjetlost, gdje nema plača, ni straha, ni gladi, ni mržnje. Šta Bog može da zna o svemu onome što je čovjek bio prisiljan da izdrži na ovome svijetu. Bog lako živi, zaključili su neki.
Tako je svaka grupa poslala svog vođu, izabranog zato što je najviše patio. Jevrejin, crnac, žena iz Hirošime, malo dijete zaraženo sidom i čovjek bolestan od artritisa. U središtu ove poljane dogovorili su se, spremni da iznesu svoju optužbu. Prije nego što bude kvalifikovan da im sudi, On mora da izdrži ono što su ostali izdržali. Odluka je donesena da Bog bude pozvan da živi na ovoj Zemlji kao čovjek.
Neka bude osuđena kao Jevrejin! Neka radi najteži posao. Neka Ga najbolji prijatelji ostave. Neka ga optuže za djela koja nikada nije učinio i neka Ga muče i tuku do krvi. Na kraju, neka doživi da bude usamljen i ostavljen. I onda neka Ga ubiju. Neka umre najgorom smrću i neka bude mnogo svjedoka koji će potvrditi Njegovu smrt.
Kada su konačno završili svoju presudu, niko nije izgovorio nijednu riječ, niko se nije pokrenuo, jer iznenada, svi su shvatili da je Bog iskusio sve ljudske nevolje.