Prigovor mira

krvavi mirMir dolazi, govoreći u svojoj vlastitoj ličnosti, žaleći se da ga prihvata tako malo ljudi. Tome se čudi još više zato što nebeska tijela, iako neživa, održavaju srećnu ravnotežu; same biljke priljubljuje se jedne uz druge, a nerazumne životinje ne proždiru one koje pripadaju istoj vrsti. Vepar ne zabada svoju kljovu u vepra, lav ne pokazuje krvoločnost prema lavu, ni zmija ne izliva svoj otrov na zmiju. Vuk je plemenit prema vuku. A, ako se životinje bore, to je samo zbog gladi. Zašto onda, samo čovjek od svih bića ne bi živio u miru sa čovjekom? Pogotovo zato što je obdaren razumom i moći govora, sredstvom društvenog opštenja i izmirenja, i suzama koje svojim pljuskom razbijaju oblake i ponovo izmame sunce. Samo čovjekovo postojanje zavisi od saradnje. Ne bi se mogao roditi bez zajednice partnera, ni opstati bez pomoći. Ljudsko biće, za razliku od životinja, dolazi fizički bespomoćno. Zašto bi, onda, čovjek čovjeku bio plijen?

Mir, još uvijek naivan, smatra da će biti prihvaćen kada čuje ime čovjeka i hrišćanina. On, pun nade, prilazi gradu opasanom zidinama, koji živi u skladu sa zakonima, samo da bi otkrio neslogu. Skreće sa običnog puta prema kraljevima i nailazi na pokorno laskanje, dok prećutno dopuštaju uzajamno uništavanje. Učeni ljudi, filozofi su nešto malo bolji sa svojim školama u kojima vode debate. Nisu daleko odmakli ni vjerski redovi, iako oni nose ime brata, oblače se u bijelo i nose krst, a ipak su stalno u sukobu. U kući je zaista bolje, ali ipak ne bez nesloge, čak su i u svakom pojedincu strasti u sukobu sa razumom.

I, sve je ovo još čudnije kada se ispitaju pouke hrišćanske religije. U Starom zavjetu je Isaija predvidio dolazak Kneza Mira, a u Novom zavjetu Hristos ostavlja mir u nasledstvo. Znak po kojem se prepoznaju njegovi učenici je uzajamna ljubav. Molitva Gospodnja počinje sa “Oče naš”, ali kako se mogu moliti zajedničkom Ocu koji raznosi oružjem utrobu njihove braće? Hristos se poredio s kokoškom, hrišćani se ponašaju kao jastrebovi. Hristos je bio pastir ovaca, hrišćani se razdiru kao vukovi. Hrišćani imaju istu pričest, isti nebeski Jerusalim, ali su manje miroljubivi od Jevreja, koji se samo bore protiv stranaca, i Turaka koji međusobno održavaju mir.

očaj rataA ko je odgovoran za sve ovo? Ne obični ljudi, nego kraljevi koji, na osnovu nekog zastarjelog dokumenta, pokažu pravo na susjednu teritoriju, ili zbog povrede jedne tačke u sporazumu od stotinu tačaka započinju rat. Ne mladi, nego sjedobradi. Ne svjetovnjaci, nego biskupi. Sam krst je nacrtan na njihovim zastavama, a kanoni nazvani imenima apostola, i u njih su unesena imena apostola, tako da Pavle, propovjednik mira, baca topovsko đule na glave hrišćana.

Razmislite o poročnosti svega toga, krštenju zakona što se uvijek odvija tiho usred zveckanja oružja. Preljuba, nasilje, incest su najsramotniji zločini koji se dešavaju u ratu. Ljudi koji su bili osuđeni na vješala u miru, najviše se traže u ratu, provalnik da pljačka, ubica da vadi utrobu, palikuća da pali gradove neprijatelja, gusar da potapa njegove brodove.

Razmislite o cijeni svega toga. Da bi se spriječio neprijatelj da napusti svoj grad, mora mjesecima da spava izvan svoga grada. Nove zidine mogle bi se sagraditi za kraće vrijeme nego što je potrebno da se poruše stare. Kada se sva šteta uzme u obzir, najsjajniji uspjeh nije vrijedan muke.

Kako se, onda, može osigurati mir? Ne kraljevskim vjenčanjima, nego pročišćavanjem ljudskog srca. Zašto neko, ko je rođen u močvarama Irske nastoji da, sklapajući neki savez, vlada Indijom? Kralj treba da se podsjeti da je bolje unaprijediti kraljevstvo, nego proširiti teritoriju. Neka kupi mir. Najjeftiniji rat bio bi skuplji. Neka sazove sud učenih ljudi, opata i biskupa. Neka se sveštenstvo uzdrži od smiješnih svečanosti i ne dozvoli hrišćansku sahranu za one koji su umrli u borbi. Ako moramo da se borimo, zašto ne idemo protiv zajedničkog neprijatelja, Turaka. Ali, sačekajmo. Nisu li Turci takođe ljudi i braća?

mirMir treba iznad svega iskreno željeti. Narod se podstiče na rat obmanjivanjem i propagandom, tvrdnjom da su Englezi prirodni neprijatelji Francuza i slično. Zašto bi jedan Englez kao Englez nanio zlo Francuzu, a ne volio kao čovjek čovjeka i hrišćanin hrišćanina? Kako može nešto tako nevažno kao ime da bude jače od prirodnih i hrišćanskih spona? Rajna dijeli Francusku od Njemačke, ali ona ne može da odvoji hrišćanina od hrišćanina. Pirineji se nalaze između Francuza i Španaca, ali ne mogu da raskinu nerazdvojivo zajedništvo crkve. Mali morski mojas odvaja Engleze od Francuza, ali iako se Atlantik talasa između njih, on ne može rastaviti one koji su vezani prirodom, i nerazdvojivo spojene u blagodati. U privatnom životu neko će podsnositi nešto kod djevera samo zato što je on djever, pa zašto onda neko ne bi podnosio nešto kod onog drugog zato što je on brat u Hristu?

Dakle, pokajmo se i budimo razumni, zaboravimo sve ranije greške i neprilike, povežimo neslogu u neraskidive lance koji će ostati takvi zauvijek.

Erazmo roterdamski (1465-1536)

Erazmo roterdamski

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *