Pisac Lav Nikolajevič Tolstoj potiče iz poznate plemićke porodice u Rusiji. Za razliku od mnogih bogatih ljudi njegovog vremena, Lav Nikolajevič je pronalazio svoje prijatelje među siromašnim seljacima.
Jednog dana u periodu gladi u Rusiji, Tolstoj je prošao pored starog prosjaka u seoskoj ulici. Čovjek je bio prljav, njegova kosa zamršena, a odjeća je visila u ritama. Lav Nikolajevič ga je pogledao i prvo osjetio sažaljenje, a zatim i ljubav: “Jadan, jadan čovjek”, pomislio je. “Moram da učinim nešto da mu pomognem. Rado ću mu dati sve što imam.”
Pretražio je džepove svojih pantalona i jakne, ali nije mogao da pronađe ni novčić.
“O, ne, već sam dao sav svoj novac. Nemam ništa za ovog jadnog, izgladnelog čovjeka.”
Tolstoj je zagrlio prosjaka i poljubio ga u prljav obraz. “Molim te, oprosti mi”, prošaputao je pisac. “Moj brate, pretražio sam svoje džepove i ništa mi nije ostalo da ti dam.”
Suze su potekle niz lice starog čoveka, ali oči su mu zablistale radošću. Bezubi osmjeh obasjao je njegovo lice. “Ali, nazvao si me bratom, to je veliki dar!”