Da bi pronašao hranu, djetlić udara drvo oko 15 puta u sekundi – a to je skoro dva puta brže od paljbe koju može da izvede mašinska puška. Glava ove ptice kreće se, kad je u akciji, dva puta brže od metka. Nevjerovatne sile djeluju dok djetlić udara drvo, jer se glava zaustavlja u toku svakog udara tako naglo da to izaziva stres koji je 1000 puta jači od djelovanja sile gravitacije. Ta sila je 250 puta jača od sile kojoj je izložen astronaut u raketi prilikom njenog polijetanja – odvajanja od Zemlje!
Djetlić preživljava to udaranje glavom i djelovanje izuzetno velikih sila jer su mu glava, kljun i vrat dizajnirani na poseban način. Prvo, djetlićeva lobanja je veoma ojačana, a ima i jači kljun od ostalih ptica. Kljun mora da bude toliko jak da uspješno probija drvo, a da ne pretrpi deformacije. Vrh kljuna je u obliku dlijeta i kad djetlić radi tim “dlijetom”, on stvara dosta strugotine. Kod drugih 
ptica ta strugotina ušla bi u nozdrve, ali djetlić je tako prilagođen da ima nozdrve kao proreze koji pokriveni finim perjem.
Kod većine ptica kosti kljuna povezane su sa kostima lobanje. Kod djetlića lobanja i kljun odvojeni su sunđerastim tkivom koje ublažava šok izazvan prenošenjem sila svaki put kada ptica udara u drvo. Kako je djetlić mogao da razvije ove specijalne “amortizere”? Da je počeo bez njih, davno bi uništio svoj mozak. Djetlić je morao da ima sve svoje posebne karakteristike od samog početka da bi preživio sve to bezbrojno “udaranje” glavom. Ukoliko ovome dodamo činjenicu da su fosili djetlića praktično nepoznati, pretpostavka o evolutivnom razvoju i postojanju predjetlića se ozbiljno dovodi u pitanje. Za mnoge, ova ptica je još jedan dokaz Božije silne i kreativne stvaralačke moći.
