Dvije hiljade i jedanaesta godina je počela masovnim protestima u mnogim afričkim (i okolnim) državama. Nedavno su nemiri počeli i u susjednoj nam (pišem iz BiH) zemlji Hrvatskoj. Internet i društvene mreže su otkrivene kao veoma korisne u ovakvim oblicima okupljanja što je iskoristio mladić po imenu Ivan Pernar i počeo proteste po Zagrebu. Putem fejsbuka sam ga večeras zamolio da sutra ne pravi “prosvjede” jer trebam na kratko u njegov grad. Odgovor je stigao u obliku poziva na okupljanje, od jednog od njegovih drugara. Budući da se trenutno nalazim na samoj granici sa Hrvatskom (gledam je kroz prozor dok ovo pišem) misli su mi odlutjele u tom pravcu: u pravcu besmisla revolucija. 
Zašto besmisla? Opšte je prihvaćeno da je nedavna revolucija u Egiptu uspjela (bar dok službeni Vašington ne počne hvaliti novu vlast, kako kaže jedan bloger), tako da sam nju izabrao kao jedan od primjera beskorisnosti ovakvih poduhvata.
Stara egipatska istorija je jedna od najpoznatijih u svijetu, dok je potpuno drugačije sa periodom od nastanka republike Egipat. Poput mnogih zemlja, i Egipat je promijenio mnogo gospodara dok nije doživio vlastitu nezavisnost. Poslednji monarh je bila kraljica Kleopatra VII koja je svojim brakom sa Markom Antonijem učinila svoju zemlju dijelom cezarovog carstva, a kasnije Vizantijskog. To traje negdje do sedmog vijeka kada dolaze Arapi i u Egipat donose svoju novonastalu vjeru i svoj jezik. Poslije njih nastupa Napoleon koji se povlači pod najezdom Turaka, a ove opet nasleđuje britanska imperija.
Nakon prvog svjetskog rata dolazi do velikih nemira i 28. februara 1922. godine Egipat dobija kralja (Fuad I). Pa onda opet Britanci (mada je kralj bio na vlasti) i poslije II svjetskog rata Britanci. Vojnik Naser umjesto kralja postavlja na vlast Muhamada Nadžiba, ali samo za kratko: ubrzo je na čelo države došao on sam. Nasera je zamijenio Sadat, a Sadata Mubarak, a Mubaraka … ostalo znate.
Ni druge zemlje u kojima su revolucije urodile “plodom” ne mogu se pohvaliti dugotrajnim mirom. Dobro se sjećam 5. oktobra 2000. godine jer sam studirao u Beogradu. Poučen “promjenama” koje su se desile ratom u mojoj zemlji, govorio sam kolegama da ne očekuju previše. Istjerali su me iz prostorije gdje smo slušali vijesti govoreći “Bosanac, ovo nije tvoja zemlja.” Ovog 5. februara sam ponovio navratio u Beograd: u toku je bio protest opozicije. Pa dokle? Opet ne valja?
Očigledno je da revolucija ima jedino uspjeha u smjeni vlasti ali ne i promjeni uslova života onih koji inače pokreću te revolucije. Ljudi imaju osjećaj da se nešto promijenilo. Osjećaj je jedino što ostaje. U Egiptu je 300 ljudi poginulo, njihova rodbina će se u narednom periodu pitati zbog čega? Jer većina dosadašnjih revolucija je pokazala kako se, nakon kratkog vremena, revolucionari veoma lako poistovijete sa svojim prethodnicima. Zbog toga revolucija sve više poprima izgled utopije: samo je vrijeme kada će današnji revolucionari postati sutrašnji diktatori. Pokretači revolucija uvijek zaborave na glavno: čovjek je jako kvarljiva roba (“crkveni” ljudi kažu kako to ima veze sa grešnom ljudskom prirodom). Revolucionari uglavnom ne uspiju (veoma često ne misle ni da trebaju) kontrolisati – sebe. Zato je revolucija dobra riječ, jedino ukoliko je svako primijeni sam na sebi.