Negdje za vrijeme američkog građanskog rata, ruski car Aleksandar drugi (1855-1881) je oslobodio kmetove u svojoj zemlji. No, ne imajući nikakvog iskustva sa slobodom, stanje ovih ljudi se pogoršalo, na mnogo načina. Aleksandar je nagrađen za svoje slobodnjačke tendencije čestim pokušajima atentata, ne samo od plemića koji su se opirali reformama, nego i od samih kmetova, ljudi kojima je pokušavao da pomogne. Oni su osjećali da im je bilo bolje kada su im drugi govorili šta da rade. Car Aleksandar je konačno ubijen bombom na ulici pred svojim naslednicima, sinom i unukom. Njihova ogorčenost se pokazala u decenijama koje su slijedile, vodeći ka komunističkoj revoluciji u kojoj su milioni poginuli. Ironija cijele situacije je to što je dan prije ubistva, car Aleksandar potpisao dokument koji je trebao kreirati skupštinu u dva nivoa i potaknuti zemlju prema ograničenoj demokratiji. Ovo nije bilo objavljeno tako da je njegov naslednik jednostavno, zbog ubistva, sve izignorisao. Aleksandar II je ubijen od ljudi kojima je pokušavao da pomogne.
Zanimljivo je da je Katarina velika nešto ranije željela da oslobodi kmetove ali nije znala najbolji način da to uradi. Zato je pisala Volteru, tražeći savjet od njega. On je odgovorio kako se ljudi ne mogu nositi sa slobodom ukoliko ne budu obučeni kako da je koriste.
Priča o caru Aleksandru II podjeća na priču o Isusu, kojeg su takođe ubili ljudi kojima je želio da pomogne. Čini se kako je Aleksandar zaista iskreno želio da pruži slobodu svom narodu. A opet, bio je okrivljen za posledice koje je ta sloboda donijela; okrivljen od plemića koji su izgubili moć nad kmetovima i od samih kmetova, koji su se borili kako da upotrijebe slobodu na konstruktivan način.
To čini da se zamislimo o izazovima koje Bog doživljava, prema Bibliji, dok pokušava da komunicira sa ljudskim bićima. Bog žudi da Mu njegova bića odgovore slobodno u ljubavi i povjerenju. Ali onda mi 
njega krivimo za posledice upotrebe slobode na načine koje On nije htio da se sloboda koristi. Kada mi patimo ili smo zlostavljani, mi tražimo od Boga da češće interveniše u ovom svijetu, ali kada bi Bog intervenisao više nego što to čini mi vjerovatno Njega optužili kako je proizvoljan, osuđivački nastrojen i strog. A opet, kako Bog ne interveniše na svaki naš zahtjev, mi ga optužujemo da je tih ili da ne postoji uopšte, zato što ne odgovara na naše molitve i ne brine za naše neprilike. Možda je baš zato Isus kazao ”Još vam mnogo toga imam reći, ali sad ne možete ponijeti” (Jovan 16:12). Bog bi nam otkrio sebe više ako bi bili istinski otvoreni za istinu. Ali na mnoge načine, mi sebe osljepljujemo, birajući ono što je udobno i nama blisko.
Konačni način kako je Bog mogao da komunicira sa ljudima, bio je da uzme ljudski oblik i životom pokaže kakav je on u kontekstu koji je nama razumljiv. Ali i to je imalo svoje zamke. Zamislite da ste jedan od Isusovih učenika. Upravo ste proveli dugačak vreli sunčani dan hodajući za njim od jednog mjesta do drugog. Kasnije tog dana, sjedate do Isusa, i osjetite neugodni miris znoja. U tom trenutku, da li ćete oduševljeno reći, ”Vau, on je stvarno Bog!” Sumnjam. Ljudsko tijelo u kom se Bog rodio da bi nam se otkrio tamo gdje se mi nalazimo, postaje ujedno i sredstvo sumnje.
Tako sam došao do dubljeg razumijevanja koliki mora da je izazov da se bude Bog. Pretpostavljam da je najjednostavniji način bio da se nikada ne stvore slobodna bića uopšte. Ali birajući da stvara, Bog je izabrao da stvori slobodna bića koja mogu voljeti i biti voljena. A kada to uradite, dozvoljavate mogućnost da sloboda bude zloupotrijebljena (a ako uvijek sprečava zloupotrebu te vrste, onda takva sloboda uopšte nije slobodna). Drago mi je i zbog stvaranja i zbog slobode. I drago mi je što biblijski Bog je spreman da uradi sve što je potrebno da bi nam se objavio i sačuvao slobodu u atmosferi ljubavi i poštovanja. No sve to daje dublji uvid i razumijevanje kako to izgleda biti Bog.
Izvor: Revelation-Armageddon.com