Jedan ateista pao je s litice i, dok se kotrljao niz strminu, uspio je da se uhvati za granu nekog žbuna, i tako ostao između neba i stijena u dubini provalije, svjestan da neće još dugo izdržati. Tada mu je sinula ideja:
“Bože!” prodrao se iz sveg glasa.
Tišina. Nije bilo odgovora.
“Bože!” ponovo je kriknuo. “Ako postojiš, spasi me i obećavam da ću vjerovati u tebe, a učiću i druge da vjeruju.”
I dalje tišina. Iznenada, laknulo mu je kad se začuo dubok glas, koji je odjekivao kroz ponor: “Tako svi govore kad su u nevolji.”
“Ne, Bože, ne!” dreknuo je ohrabren. “Ja nisam kao drugi. Zar ne vidiš da sam već počeo da vjerujem, jer uspio sam da ti čujem glas? Treba samo da me spasiš i zazivaću tvoje ime do na kraj svijeta.”
“Dobro,” rekao je glas. “Spasiću te. Pusti granu.”
“Da pustim granu?!” dreknuo je čovjek u pometnji. “Nisam valjda lud!”