“Prije nekoliko godina … htio sam da prokrstarim otadžbinom … Spavaća kola su bila prazna. Vagoni prve klase prazni… Ali vagoni treće klase… stotine poljskih radnika, otpuštenih… Zaustavio sam se da posmatram… vidio sam čitav jedan zbunjeni svijet koji se klati po taktu brzog voza. Čitav jedan narod, utonuo u rđav san, vraćao se svojoj bijedi… I, evo, izgledali su mi kao da su upola izgubili ljudske osobine. Bacani s jednog kraja Evrope na drugi, ekonomskim teškoćama …
Jedno dijete je sisalo, a majka je bila umorna da je izgledalo da spava… Posmatrao sam oca… Ličio je na gomilu gline. Isto tako noću, bezoblični otpaci leže po tezgama pijaca… ali taj isti čovjek i ta žena upoznali su se jednog dana i čovjek se svakako osmjehnio ženi… on, koji je danas samo mašina koja kopa ili udara, osjetio je u svom srcu slatku strepnju. Ostaje tajna kako su se oni pretvorili u te gomile gline. Životinja kad ostari, sačuva svoju privlačnost. Zašto se ta lijepa ljudska glina upropastila?
Sjeo sam preko puta jednog bračnog para. Između… dijete se nekako zavuklo i 
spava… okrenulo se u snu i ispod blijede svjetiljke mi se ukaza njegovo lice. Ah! kakvo divno lice! … Iz ovih teških prnja rodila se čar i ljupkost. Nagnuh se nad tim glatkim čelom, nad tim slatkim napućenim ustima, i rekoh u sebi “Evo lica muzičara, evo malog Mocarta”… Kad se u vrtu razvije nova ruža, svi se vrtlari uznemire. Ruža se izdvoji. Ruža se njeguje, pazi.
Ali… mali Mocart biće, kao i drugi, obilježen mašinom za dubljenje… uživaće u lošoj muzici, u smradu kafana… Mocart je osuđen.
I vratio sam se u svoj vagon. Govorio sam sebi: Ovi ljudi ne pate mnogo zbog svoje sudbine… Mene ne muči mnogo ova bijeda na koju se čovjek na kraju isto tako navikne kao i na lijenjost. Generacije na istoku žive u prljavštini i to im se sviđa. Ono što mene muči nisu te bore, ni kvrge, ni ta ružnoća, već što je u svakom od tih ljudi pomalo ubijen Mocart.
Jedino Duh, ako se udahne u glinu, može stvoriti čovjeka.
Antoine de Saint-Exupéry