Dakle, u tom nekom vodu vojnika, na frontu, jedan vojnik je nešto teško pogriješio, odrekao poslušnost, opsovao njegovo carsko veličanstvo, probo nožem oficira, i za to osuđen na smrt. Određeno je da ga strijeljaju drugovi iz njegova voda, zato što ga nisu spriječili u izvršenju zločina. Vojnici se dogovore da pucaju u vazduh, iznad glave osuđenog druga, bili su iz istog kraja, blisko po svemu, zajedno su “narukovali” u vojsku, zajedno su pošli u rat, zajedno ratovali, jednako se mučili, jednako radovali, ako se imalo čemu, jednako su mrzili oficire, kako bi oni mogli da ga ubiju? Znaju da ga time neće spasti, znaju da će i oni biti kažnjeni, ali neće umrijeti od njihove ruke. I tako, dogovorili su se, zarekli, učiniće kako su se složili, pa makar i sami stradali. Dali su tvrdu riječ jedan drugome. Svi, osim jednoga koji nije bio s njima kad su se dogovarali, niti im je bio zemljak, a nije im bio ni blizak, slučajno je s njima u istom vodu.
Kad su osuđenog stavili uza zid, oficir je komandovao postrojenom vodu da puca. Svi su opalili po jedan metak gađajući iznad osuđenikove glave, svi osim jednog jedinog koji nije znao za dogovor. On je pucao osuđeniku u čelo, kud bi drugdje, pucao je sam. Tačno se vidjelo: jedna jedina rupa iznad očnog luka, jedan jedini curak krvi, jedan jedini ubijeni, jedan jedini ubica. Gledao je užasnut, ništa ne shvatajući, u nesrećnika koji je pao ničice, na lice. Vojnici su zatvoreni zbog neposlušnosti. On, čovjek 
koji je pucao, pohvaljen je zato što je poslušao komandu, odlikovan je nekom medaljom za savjesno vršenje vojničkih dužnosti. Ali ga te pohvale nisu radovale, potpuno se izmijenio.
To više nije bio onaj raniji čovjek, običan, veseo, druželjubiv. Usamio se, zaćutao, izgubio vedrinu, nesrećan što su drugovi zaboravili da ga posvete u svoju tajnu, nije mogao da se smiri, nije vidio razloga ni da živi. Srljao je u juriše, ali ga metak nije htio: kao da ga je sudbina čuvala za muke teže od smrtnih. Onda se propio, potpuno izgubljen. Ne zato što je pucao u čovjeka, već zato što je pucao sam. Da su pucali svi, krivica bi bila zajednička, zato pomalo i ničija. Ali pošto je pucao samo on, krivica je ostala samo na njemu. Nije mogao reći: možda ga smrt nije zadesila od mog metka.
…
Docnije samo pokušao, jednom u obliku priče, jednom u sklopu romana “Tvrđava” da obradim ovaj bogati motiv, ali sam oba puta bio potpuno nezadovoljan rezultatom: nisam uspio da dosegnem dubinu tragike kojoj jedva vidim ravne; a možda mi najviše smeta što sam taj događaj u djetinjstvu doživio suviše snažno, i danas ne mogu da mu vratim nekadašnju vrelinu. A taj događaj ni danas nije u meni izgubio svoju težinu i aktuelnost: on govori o društvenim konvencijama koje mogu da relativiziraju ljudski moral; kad se te konvencije ne ispune, moral dolazi do izražaja, jer nije ničim prikriven. To je lijepa priča o manipulisanju ljudskim moralom.
M. Selimović, Prvi rat, iz zbirke pripovjedaka Sjećanja (Beograd: BIGZ, 1983)