Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvo. Odgovor na suštinsko filozofsko pitanje jeste zapravo razmišljanje o tome da li život vrijedi ili ne vrijedi da se proživi. Sva ostala pitanja – da li svijet ima tri dimenzije, da li duh ima devet ili dvanaest kategorija – dolaze nakon toga. To su igrarije, treba najprije da se odgovori na ovo suštinsko pitanje. Ako je istina, kao što to želi Niče, da jedan filozof da bi bio cijenjen mora da propovijeda sopstvenim primjerom, onda ćemo da shvatimo značaj tog odgovora jer će on da prethodi završnom činu. Sve su to očiglednosti koje su bliske srcu, ali koje treba da se prodube da bi postale jasnije i duhu.
Ako se zapitam na osnovu čega zaključujem da je takvo pitanje važnije od nekog drugog, odgovaram da je to zbog postupaka na koje ono obavezuje. Nikada nisam vidio nekog da je umro zbog ontoloških argumenata. Galilej, koji je zastupao jednu značajnu naučnu istinu, javno je se odrekao, najlakše na svijetu, čim je ona njegov život dovela u opasnost. U izvjesnom smislu, postupio je dobro. Ta istina nije vrijedila da zbog nje bude spaljen. Potpuno je nevažno da li se Sunce okreće oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca. Sve u svemu, to je beznačajno pitanje. Nasuprot tome, vidim da mnogi ljudi umiru jer smatraju da život nema smisla. Vidim i neke druge koji se paradoksalno ubijaju zbog ideja ili iluzija koje njihovim životima daju izvjesni smisao (ono što nazivamo razlogom za život istovremeno je i izvanredan razlog da se umre). Smatram, dakle, da je smisao života najvažnije pitanje.
Albert Camus, Mit o Sizifu