Gledam ga veoma često u gradu. Iako je prešao pedesetu i dalje pokušava da bude mlad. Čini to na dva načina: oblačeći se moderno i družeći se sa mnogo mlađim klincima od sebe. I klinkama. I jedne i druge žalim, iako oni (pogotovo klinci) misle da im je pružena posebna privilegija. Ima svoj kafić u centru grada i svoju firmu u rodnom mjestu. Vilu na kraju grada ne spominjem; to se podrazumijeva. Inače je bio jedan od prvih poslanika novonastale nam države nakon rata.
Bio je veoma revan u politici tada. I glasan. Sada je to za njega samo prošlost. Korisna prošlost: zbog tadašnje svoje pozicije “uspio je” u životu. Sada može da živi na visokoj nozi i smije se raspravama političara i borbama za fotelje. Njemu one više ne trebaju. Jer, on je uspio. Politika, stranka i cijela ta priča za njega je bila u službi ličnog napretka. I uspjeha, dakako.
Gledajući ga često, jer mu je kafana u samom centru grada, pitam se zašto ljudi i dalje nasjedaju na iste priče drugih sličnih političara. Zašto i kako poslije svega i dalje postoje oni koji nasjedaju i zbog tih političkih priča zanemaruju život, porodicu i istinske vrijednosti? Zašto i dalje vjeruju onima koji žive samo za sebe?
Dok pišem o ovome, sjetio sam se Galijine pjesme “Avanturista.” Čini mi se kako ova pjesma jako dobro opisuje ovakve tipove ličnosti, bivše političare. U cijelu situaciju mogu komotno da ubacim Billa Clintona koji je ovih dana ponovo došao u fokus pažnje svjetskih medija svojim glasom i zahtjevom da se promijeni zakon (protiv istopolnih brakova) koji je on sam lično potpisao nekoliko godina ranije. Ovdje se ne bavim pitanjem pro-gay niti anti-gay. U pitanju je konzistentnost, doslijednost političara, što je izgleda neka rijetka zvijerka. Kao što je ovom bivšem bosanskom, pardon srpskom poslaniku cijela stranačka priča bila samo priča za zaluđeni narod, tako i ovom bivšem američkom predsedniku stavovi variraju od situacije do situacije (to je glavni adut za ovaj njegov poziv).
Zanimljivo je da Nenad Milosavljević (Neša Galija) u svojoj pjesmi svog avanturistu stavlja u kontekst Hrista i krsta – pitajući se šta njemu ti termini uopšte znače, kada je on, u stvari, avanturista? Zašto baš krst i Hristos? Možda zato što je to jedan od najboljih primjera doslijednosti, konzistentnosti koja ovom svijetu oličenom u njegovim vođama, političarima, tako mnogo nedostaje.
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=YN6rv6DCcI0]
Vozi svojeručno Mercedes
Sluša samo progresiv džez
„Prima” ukus, prepun šarma, oblači se šik
Pušta bradu, svi ga vole, otmen mu je lik.
Trešti kvadrofonik u sobi
Fine mace njegov su hobi
Persona je o kojoj priča sav dokoni svet
A on ne haje i žarko ljubi svoj kabriolet.
Šta je za njega krst
Šta je za njega Hrist
On je pravi avanturist
Trešti kvadrofonik u sobi
Fine mace njegov su hobi
Persona je o kojoj priča sav dokoni svet
A on ne haje i žarko ljubi svoj kabriolet.
Šta je za njega krst
Šta je za njega Hrist
On je pravi avanturist.
