Gledam ga veoma često u gradu. Iako je prešao pedesetu i dalje pokušava da bude mlad. Čini to na dva načina: oblačeći se moderno i družeći se sa mnogo mlađim klincima od sebe. I klinkama. I jedne i druge žalim, iako oni (pogotovo klinci) misle da im je pružena posebna privilegija. Ima svoj kafić u centru grada i svoju firmu u rodnom mjestu. Vilu na kraju grada ne spominjem; to se podrazumijeva. Inače je bio jedan od prvih poslanika novonastale nam države nakon rata.
Bio je veoma revan u politici tada. I glasan. Sada je to za njega samo prošlost. Korisna prošlost: zbog tadašnje svoje pozicije „uspio je“ u životu. Sada može da živi na visokoj nozi i smije se raspravama političara i borbama za fotelje. Njemu one više ne trebaju. Jer, on je uspio. Politika, stranka i cijela ta priča za njega je bila u službi ličnog napretka. I uspjeha, dakako.
Gledajući ga često, jer mu je kafana u samom centru grada, pitam se zašto ljudi i dalje nasjedaju na iste priče drugih sličnih političara. Zašto i kako poslije svega i dalje postoje oni koji nasjedaju i zbog tih političkih priča zanemaruju život, porodicu i istinske vrijednosti? Zašto i dalje vjeruju onima koji žive samo za sebe?
Dok pišem o ovome, sjetio sam se Galijine pjesme „Avanturista.“ Čini mi se kako ova pjesma jako dobro opisuje ovakve tipove ličnosti, bivše političare. U cijelu situaciju mogu komotno da ubacim Billa Clintona koji je ovih dana ponovo došao u fokus pažnje svjetskih medija svojim glasom i zahtjevom da se promijeni zakon (protiv istopolnih brakova) koji je on sam lično potpisao nekoliko godina ranije. Ovdje se ne bavim pitanjem pro-gay niti anti-gay. U pitanju je konzistentnost, doslijednost političara, što je izgleda neka rijetka zvijerka. Kao što je ovom bivšem bosanskom, pardon srpskom poslaniku cijela stranačka priča bila samo priča za zaluđeni narod, tako i ovom bivšem američkom predsedniku stavovi variraju od situacije do situacije (to je glavni adut za ovaj njegov poziv).
Zanimljivo je da Nenad Milosavljević (Neša Galija) u svojoj pjesmi svog avanturistu stavlja u kontekst Hrista i krsta – pitajući se šta njemu ti termini uopšte znače, kada je on, u stvari, avanturista? Zašto baš krst i Hristos? Možda zato što je to jedan od najboljih primjera doslijednosti, konzistentnosti koja ovom svijetu oličenom u njegovim vođama, političarima, tako mnogo nedostaje.
Vozi svojeručno Mercedes
Sluša samo progresiv džez
„Prima“ ukus, prepun šarma, oblači se šik
Pušta bradu, svi ga vole, otmen mu je lik.
Trešti kvadrofonik u sobi
Fine mace njegov su hobi
Persona je o kojoj priča sav dokoni svet
A on ne haje i žarko ljubi svoj kabriolet.
Šta je za njega krst
Šta je za njega Hrist
On je pravi avanturist
Trešti kvadrofonik u sobi
Fine mace njegov su hobi
Persona je o kojoj priča sav dokoni svet
A on ne haje i žarko ljubi svoj kabriolet.
Šta je za njega krst
Šta je za njega Hrist
On je pravi avanturist.
DUHOVNA MISAO 