Jakov Brodski je bio stidljiv mladić, sin ruskog Jevrejina koji je posjedovao knjižaru. Od kad se sjeća sebe, on je zaljubljen u Lilu, francuskinju: društvenu, zanimljivu i glasnu.
Kada je njegov otac umro, on je preuzeo knjižaru i oženio svoju ljubav, preselivši se sprat iznad. On je volio život knjiškog moljca. Bio je najsretniji kada je bio sam sa novom knjigom i svojim mislima, ili tiho razgovarao sa nekim ljubiteljem knjige. Lila je bila prelijepa, brbljiva i avanturista. Život u stanu iznad knjižare ju je ubijao. Željela je da izađe i vidi svijet.
Pokušali su da nađu kompromis. On bi otišao sa njom na zabavu, ali je završio stojeći u ćošku osjećajući dosadu i želeći da se vrati nazad svojim knjigama. Ona bi ponekad ostala kući sa njim, ali mogla je da čita samo toliko dok nije poželjela da podijeli svoje misli a znala je da bi on radije da bude tišina. Ona bi sjedila osjećajući se blesavo i žudila je za konverzacijom. Tako su se dogovorili da ona ide na zabave a on da ostane kući.
Jedne noći našao ju je kako pakuje svoj kofer. Ona je srela čovjeka koji joj je rekao da je prelijepa, da ima prelijep glas i pozvao ju da proputuje Evropu sa njim.
“Žao mi je,” rekla je ljubeći ga nježno u bradu.
Brodski je bio uništen. Ljubav njegovog života ga je napuštala. Dok je odlazila, povjerio joj je ključ knjižare i rekao:” Možeš da zadržiš ovo. Jednom ćeš shvatiti kolika je moja ljubav prema tebi. Vratićeš se, a ja ću te čekati.” Dok ju je taksi odvozio, on je stajao i gledao žalosno u snijeg.
Jakov se emotivno povukao u svoj mali svijet knjižare. Posvetio se čitanju kao neki pijenju, pokušavajući da izbjegne bol. Bio je izuzetan po svom znanju. Mušterije bi samo promrljale neki detalj iz željene knjige, a on bi ih odveo do police i pronašao knjigu. I tako petnaest godina. Petneast godina je prošlo ovako, a on je živio svijet iz svoje glave.
A onda, jedne godine za Božić, Lila se vratila. Dok je prelijepa sredovječna žena otvorila vrata i unišla u knjižaru, Brodski je bio u svom svijetu i nije ju prepoznao. Ona je bila šokirana, ali se suzdržala.
“Mogu li vam pomoći,” pitao je Jakov ljubazno ali odsutno.
“A da, treba mi knjiga kojoj sam zaboravila naslov. Knjiga govori o ljubavi dvoje mladih koji su se uzeli i živjeli u stanu iznad knjižare. No žena je bila ambiciozna i ostavila je muža da bi tragala za svojim snom. Imala je uspješnu karijeru, ali je uvijek zadržala ključ koji joj je dao. Znala je da će mu se vratiti, kada zadovolji svoju ambiciju. Od svih muškaraca koje je poznavala, niko je nije volio kao on.”
Njegovo lice je i dalje bilo prazno. “Hmmm…”
“Sjećaš li se?” pitala. “Moraš se sjećati, to je priča o Lili i Jakovu.”
Nastupila je dugačka, čudna pauza. “Čini mi se poznatim,” rekao je Jakov. “Mislim da je to nešto od Tolstoja.” Rekavši to okrenuo se policama.
Lila je ispustila ključ i napustila radnju. Jakov je izvukao knjigu sa police, i začudio se što je mušterija otišla.
Da li ste uživali čitajući ovu mračnu priču, ili ste se osjetili prevarenim i ljutim? Ako je tako, nisam ja kriv: originalnu priču je napisao Tenesi Vilijams 1931. godine i zove se Something by Tolstoy.
Da li ste očekivali sretni kraj? Da li ste mislili kako će ljubav nadvladati sve? Mislite da bi stvarni život bio sličniji tome? Za vas? Za naš svijet?
Zašto?
Ozbiljno pitanje. Ako pomislite nekad da će pravda nadvladati i ljubav i dobrota pobijediti na kraju, to je teško zamislite bez vjerovanja u postojanje Boga. (Ili sudbine, što za neke ljude može biti drugo ime za Boga.)
Priče nam govore mnogo o našim najdubljim vjerovanjima.
Tradicionalno, film bez sretnog kraja teško da bi uspio u američkim kinima. Scenarista Robert Mekki kaže “Tvorci filmova iz Holivuda imaju tendenciju da budu (neki kažu blesavo) preoptimistični u vezi mogućnosti promjene života – naročito na bolji.” Suprotno tome, mnogi francuski umjetnički filmovi “imaju tendenciju da budu (neki kažu moderno) prepesimistični o mogućnosti promjene,” pokušavajući da izraze “uzaludnost, besmislenost ili destrukciju.” Ova dva načina pričanja priče su zasnovana na “dvije dijametrično suprotne vizije života.” Američka kultura je oblikovana velikim brojem hrišćanskih i jevrejskih imigranata, sa njihovom religijskom slikom neba i kraja života – konačnim sretnim krajem. Sa druge strane, Francuska je imala mnogo jaču struju ateizma, u kojoj sretni kraj nije siguran.
Ovdje je hladna, surova stvarnost. Ako postoji Bog i vi vjerujete u to, onda bez obzira koliko je težak život, vi ćete pronaći jednom svoj sretni kraj. Ako ne postoji Bog, onda ne postoji niko ko vam može garantovati vaš sretan kraj. Vaš život može biti tužan, besmislen i kratak, a čak i ako je dugačak i sretan, završiće se smrću i vječnim nestankom. Možete jesti, piti, biti poznati, uživati u svom i tuđem tijelu, ali sutra ćete umrijeti.
Ipak nedavno, Holivud je počeo zuriti u tamu, praveći filmove koji se fokusiraju na negativna iskustva. Još uvijek postoji mnoštvo romantičnih komedija kojima se žele potaknuti ugodna osjećanja, no mnogi filmovi ne nude utješni diznijevski završetak. Neki kritičari kažu da je 11 septembar promijenio američku bajku. Drugi kažu da oni samo pokušavaju iznenaditi i razbiti formulu tradicionalnog sretnog kraja. Ili može biti da manje Amerikanaca sada vjeruju u Boga i da shvataju kako to znači da nema garantovanog sretnog kraja? Ranije, publika je željela sretni kraj o kom je govorila judeo-hrišćanska vjera koja je oblikovala njihove zemlje. Oni su voljeli specijalne efekte magijske stvarnosti, koja su u stvarnosti čuda bez Boga.
Sretni kraj nije uopšte zagarantovan bez Boga. I možda nas filmovi bude u tu tamnu stvarnost.
Priče su centralne za način ljudskog razmišljanja. Priče su osnova naših vijesti, zabave, pravnih sistema i istorije, i mogu otkriti program za narativ u ljudskom mozgu. Mi razmišljamo o našim životima u pričama – osim ako nismo “izgubili nit” u međuvremenu.
Jedna od osnovnih tvrdnji vjere u Boga jeste da mi pomaže da osmislim svoju životnu priču. Uvjerava me da postoji neki smjer u priči. Garantuje da će, bez obzira kako depresivno stvari mogle biti u trećem činu, biti sretni kraj. A nastavak – vjera u vječni život znači da se moja priča neće nikad završiti te da avantura neće nestati i da će uvijek biti zanimljivih ličnosti koje ću upoznavati.
Bez Boga, ti juriš svoje snove, tražiš ljubav, učiš korisne stvari, upoznaješ sebe i rasteš kao ličnost, razvijaš svoj karakter i imaš mnogo da ponudiš – a onda umreš. Tačka. Uzalud potrošeno i nema nikakvog smisla. Čini mi se da se nešto duboko u ljudskom biću buni protiv ovoga.
A šta je sa pravdom? Dopustite da vam nabacim scenario filma. Mladi političar pobjeđuje svoje neprijatelje, pogubljuje ih, ubija milione svog naroda u građanskom ratu te postaje vođa svoje zemlje. Skriva milijarde svojih sredstava na tajnim bankovnim računima i živi kao princ dok narod gladuje. Šalje vojsku i policiju da se razračuna sa svakim ko se požali. Predaje vlast svom sinu i umire u snu. Ovakav film bi mogli snimiti u Rumuniji, Africi, Sjevernoj Koreji … a možda i nekim bliskijim nam zemljama. Kako vam se ovo sviđa? U stvari, meni se ovo gadi. Zar ne biste poželjeli da se diktator suoči sa pravdom umjesto da ode sa smijehom u grob? Ako vam se ne sviđa ova nepravda, koliko loše bi bilo kada bi stvarni život bio ovakav? Mi smo nekako naštimani da osjetimo razliku između dobrog i lošeg i očekujemo da pravda pobijedi. Ali jedina stvar koja može napraviti smisao od svega ovog jeste vjera da postoji Bog.
Ovo nije apsolutni argument za postojanje Boga, ali jedino vjera u postojanje takvog bića može osmisliti veliku priču života svakog od nas.