Sine, čuvaj riječi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe.
Čuvaj zapovijesti moje i bićeš živ, i nauku moju kao zjenicu očiju svojih.
Priveži ih sebi na prste, napiši ih na ploči srca svojega.
Reci mudrosti: sestra si mi; i prijateljicom zovi razboritost,
Da bi te čuvala od žene tuđe, od tuđinke, koja laska riječima.
Jer s prozora doma svojega kroz rešetku gledah,
I vidjeh među ludima, opazih među djecom bezumna mladića,
Koji iđaše ulicom pokraj ugla njezina, i koračaše putem ka kući njezinoj,
U sumrak, uveče, kad se unoća i smrče;
A gle, srete ga žena u odijelu kurvinskom i lukava srca,
Plaha i pusta, kojoj noge ne mogu stajati kod kuće,
Sad na polju, sad na ulici, kod svakoga ugla vrebaše.
I uhvati ga, i poljubi ga, i bezobrazno reče mu:
Imam žrtve zahvalne, danas izvrših zavjete svoje;
Zato ti izidoh na susret da te tražim, i nađoh te.
Nastrla sam odar svoj pokrivačima vezenijem i prostirkama Misirskim.
Okadila sam postelju svoju smirnom, alojem i cimetom.
Hajde da se opijamo ljubavlju do zore, da se veselimo milovanjem.
Jer mi muž nije kod kuće, otišao je na put daljni,
Uzeo je sa sobom tobolac novčani, vratiće se kući u određeni dan.
Navrati ga mnogim riječima, glatkim usnama odvuče ga.
Otide za njom odmah kao što vo ide na klanje i kao bezumnik u puto da bude karan,
Dokle mu strijela ne probije jetru, kao što ptica leti u zamku ne znajući da joj je o život.
Zato dakle, djeco, poslušajte me, i pazite na riječi usta mojih.
Nemoj da zastranjuje srce tvoje ne putove njezine, nemoj lutati po stazama njezinijem.
Jer je mnoge ranila i oborila, i mnogo je onijeh koje je sve pobila.
Kuća je njezina put pakleni koji vodi u klijeti smrtne.
Biblija, Priče Solomunove 7. poglavlje