Za većinu nas život je poput filma u koji smo se uključili sa zakašnjenjem od četrdeset i pet minuta. Izgleda da se odvija nešto važno … možda. Mislim, događaju se dobre stvari, ponekad predivne stvari. Susretneš nekoga, zaljubiš se. Otkrivaš da te posao koji je samo tvoj ispunjava. Ali događaju se i tragične stvari. Raskineš vezu, prestaneš biti zaljubljen, ili možda ona druga strana raskine vezu, nije više zaljubljena u tebe. Posao počneš doživljavati kao kaznu. Sve počinje izgledati poput beskrajne rutine. Ako postoji smisao ovog života, zašto naši dani izgledaju tako nasumični? Kakva je ovo drama usred koje smo upali? Ako postoji Bog, kakvu to vrstu priče on pripovijeda ovdje? U jednom trenutku počnemo se pitati nije li Macbeth, naposljetku, bio u pravu: Da li je život priča „koju je ispričao idiot, priča puna zvuka i bijesa, priča koja ne znači ništa?“
Mi pronalazimo sebe usred priče koja je ponekad predivna, ponekad odvratna, a često konfuzna mješavina svega toga, i ne razumijemo kako da iz toga izvučemo neki smisao. To je kao da u rukama držimo neke stranice istrgane iz knjge. Te stranice su dani našeg života. Fragmenti priče. Oni izgledaju važni, ili mi, u najmanju ruku, žudimo za tim da jesu, ali šta sve to znači? Kada bi samo mogli pronaći knjigu koja sadrži ostatak priče? Svijet je izgubio svoju priču. Način na koji se to desilo priča je za sebe, priča za koju ovdje nemamo vremena. Ali poslednja poglavlja te priče bave se modernom erom i time kako se čovječanstvo uzdalo u nauku da riješi zagonetku naših života. Kao što je Neil Postman rekao o naučnom pogledu: “Na kraju, nauka ne daje odgovore koje većina nas traži. Njena priča o našem porijeklu i našem svršetku je, da kažemo, u najmanju ruku nezadovoljavajuća.
Na pitanje: „Kako je sve počelo?“, nauka odgovara: „Vjerovatno slučajno.“
Na pitanje: „Kako će se sve završiti?“, nauka odgovora: „Vjerovatno slučajno.“
A za mnoge ljude nehotičan život nije vrijedan življenja. Od tada smo poprilično digli ruke od potrage za nekom većom pričom u kojoj bismo živjeli. Mirimo se sa nesigurnošću – mi zaista ne možemo znati. Slušajte načine na koje ljudi u današnje vrijeme nude svoje misli i uvjerenja o gotovo svakoj stvari. Oni uvijek počinju i završavaju rečenicu sa uslovnim komentarom, poput ovoga: „Ali to je samo način na koji ja to vidim.“ Ovo nije tek obično iskazivanje poniznosti. To je znak našeg zajedničkog vjerovanja da se ništa zasigurno ne može znati. Sve što sada imamo su naša mišljenja. „Izgubljen je osjećaj,“ zapaža pjesnik David Whyte, „da igramo naše živote kao dio veće priče.“
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=YlOv-jlX-As&w=420&h=315]
Bila je to jedna od onih velikih priča
Koju ni tama noći ugasiti ne može
Heroj je znao šta treba da radi
I nije se plašio borbe
Zlikovci odlaze u zatvor
A heroj odlazi slobodan
Želio bih da je tako jednostavno i za mene.
(Phil Collins i David Crosby, Hero)
U kakvu smo to mi vrstu priče upali?
(iz knjige Ep, John Eldrege)