Ja volim sve ljude, a posebno narod kome pripadam, ali mi je žao kada bilo ko živi u iluzijama. No odavno sam prestao da raspravljam o tome, zato što svakome dosadi biti crna ovca i bijela vrana. Ali, evo, jedan poznati sportista je ovih dana progovorio i u njegovom govoru sam pronašao slične misli sa nekim mojim stavovima pa ih želim podijeliti na ovom mjestu.
Marko Jarić je, poslije kratkog boravka u Beogradu, potpuno razočaran zbog stanja u Srbiji. Nekadašnji košarkaški reprezentativac, koji je osvojio evropsko i svjetsko zlato konstatuje da su političari uništili sve.
Na pitanje da li će se angažovati u sferi sporta u Srbiji, odgovorio je:
“Jedini način da se ikad angažujem jeste da unapred prepoznam mogućnost da napravim neku veću promenu od koje će ljudi u mojoj zemlji imati koristi. Političari su u poslednjih dvadeset godina toliko uništili sve, pa čak i moral ljudi, da je gotovo nezamislivo da ja kao pojedinac nešto promenim. Situacija u zemlji je katastrofalna i veoma sam tužan zbog toga”.
Marko smatra da su veliki sportski uspjesi negativno uticali na svijest ljudi o tome u kakvoj zemlji žive.
“Uspesi koje smo napravili u košarci, tenisu, rukometu, vaterpolu i odbojci najviše su odmogli našem narodu, zbog toga što, uljuljkani time, ne umemo da sagledamo pravu sliku o tome gde se nalazimo i kako živimo. Svaki Srbin sebe gleda kroz nekog sportistu od koga pravi idola i tako stvaramo kolektivni lažni ego i lažnu sliku, onakvu kakva bi trebalo da postoji o nama u svetu, a ne onu kakva jeste. Mislimo da smo broj jedan, a u stvari nismo. Broj jedan su zapravo ti sportisti koji su napravili uspeh iz nekih svojih ličnih razloga” – objašnjava suprug Adrijane Lime.
On čak tvrdi da bi bilo bolje da ne postoje sportski idoli koji su stvoreni u prethodne dvije decenije.
“Tako bi narod saznao u kakvu su ga situaciju doveli političari i kakav je naš položaj u svetu. Tek tada bismo možda počeli na pravi način da se razvijamo kao društvo” – zaključio je Marko Jarić. (tekst preuzet sa 6yka.com)
I naravno, kao što to obično biva, ovakva jedna rečenica je odmah dočekana “na nož”: papak, mrcina, izdajica … su samo neki od termina koje su mu čitaoci ovog teksta prikačili. Jasno je da razbijanje iluzija boli i da samo mali broj ljudi želi da se suoči sa svojom stvarnošću. Mnogo je lakše nastaviti živjeti u tuđim uspjesima i zatvoriti oči za sve ono loše što se i nama i drugima dešava. Jer, na kraju krajeva, koga briga: važno je da je Nole ponovo u finalu (tekst napisan 31. marta, p.p.).
Jedan zanimljiv komentar sa fejsbuka na ovaj tekst kaže sledeće: “ma da, veze on nema. to što je 90% Srbije i RS indiferentno, apatično i pasivno, što se ne bori za sebe, ne izlazi na ulice da traži svoja prava, dopušta da ih gaze političari i poslodavci, da žive k'o stoka u toru… već se “okupljaju” po trgovima, voze cijelu noć sa zastavama i “žive” za Noletove pobjede – to je šta? normalno? kad treba na proteste zbog ovog dna u kojem živimo – nigdje nikog. saživljavamo se s Noletovim uspjesima, ali nismo u stanju reagovati za sebe i svoju djecu. ma fuj.”
PS – da ne bi ispao mrzitelj Srba i izdajica, spominjem kako se isti ovaj model ponavlja na cijelom području Balkana (podsjećam one starije na raspored programa HRT 1998. nakon fudbalskog prvenstva u Francuskoj: skoro tri mjeseca je reprizirana utakmica između reprezentacija Njemačke i Hrvatske). Jer koliko god se trudili da se razlikujemo po vrlinama, mane su nam i dalje iste. Na žalost.
Eto, sad možete početi da galamite.