„Pitam se, u kakvu smo to vrstu priče upali?“ – J. R. R. Tolkien, Gospodar prstena
U trenutku kada se mali vrtlar ovo zapita, za Frodu i Sama putovanje je već itekako posebno. Otkako su napustili dom doživjeli su više čuda i opasnosti nego što su mogli i zamisliti. Borba kod Brijega vjetrova. Bijeg do riječnog prelaza. Ljepota Rivendella. Mračni rudnici Morije, gdje su izgubili svog voljenog Gandalfa. Njihova družina se raspala; njihovi prijatelji su sada daleko, na drugom dijelu putovanja. Dva mala Hobita su sa svojom opremom za kuvanje pristigli u sjenu Mordora, na putovanju da spasu svijet. U tom trenutku Sam kaže: „Pitam se u kakvu smo mi tu vrstu priče upali?“ Nije mogao postaviti bolje pitanje. On pretpostavlja da postoji priča; dešava se nešto više. On takođe pretpostavlja da su i oni nekako upali u sve to, da su uvučeni u to. U kakvu sam to vrstu priče ja upao? pitanje je koje će nam mnogo pomoći ukoliko ga postavimo sami sebi. Jednostavno, to bi moglo biti najvažnije pitanje koje smo ikada postavili.
Život je, primijetićete, priča. Život nam ne dolazi kao matematički problem. On nam dolazi na isti način kao i priča, scena za scenom. Budiš se. Šta će se sledeće desiti? Nije ti dato da znaš – moraš zakoračiti, krenuti na putovanje onako kako ono dolazi. Moglo bi sijati sunce. Vani bi mogao duvati tornado. Tvoji prijatelji bi te mogli nazvati i pozvati u kino. Mogao bi izgubiti posao. Život se odmotava poput drame, zar ne? Svaki dan ima svoj početak i kraj. Tu su sve vrste likova, sve vrste scena. Godina prolazi poput poglavlja iz romana. Ponekad izgleda kao tragedija. Ponekad kao komedija. Većina 
toga izgleda poput sapunice. Šta god da se desi, to je priča koja traje i traje. „Sav život je priča,“ podsjeća nas Madeleine L'Engle. Od pomoći je to znati. Kada se radi o razumijevanju života koji živiš, dobro bi bilo da znaš i ostatak priče. Jedno veče vraćaš se kući i otkrivaš da ti je auto totalno slupano. Sada, sve što ti znaš jeste da si ga posudio na par sati prijatelju ili svojoj kćerki, tinejdžerki, i sada je tu, potpun smrskan. Zar nisu prve riječi koje dolaze iz tvojih usta: „Šta se desilo?“ Neko mora dati objašnjenje, a to je moguće samo ako se posluša priča koju oni imaju za ispričati. Budi pažljiv – možeš upasti u pogrešno zaključivanje. Zar ne pravi razliku ako znaš da tvoja ćerka nije vozila brzo, već je ono drugo auto prošlo kroz crveno svjetlo? To mijenja način na koji se osjećaš u vezi cijele stvari. Hvala Bogu, ona je dobro. Istinu govoreći, ako želite išta shvatiti u životu, trebate znati ostatak priče. I vicevi su takvi. U njima nema ničeg ako u prostoriju uđete u trenutku kada priča dolazi do vrhunca, „Tada je ona rekla: To nije moj pas!“ Svi se valjaju od smijeha. „Ama, šta je toliko smiješno? Mislim da sam nešto propustio.“ Ljubavne afere, periodi nezaposlenosti, padovi imperija, jedan školski dan tvog djeteta – ništa od ovoga nema smisla bez šire priče.
(iz knjige Ep, John Eldrege)