Oh, svakodnevna molitvo! Ti si siromašna i pomalo otrcana, kao najgora odjeća koju stalno nosimo. Avgustovske misli i uzvišena osjećanja, suviše su teška za tebe. Nisi uzvišena simfonija u visokoj katedrali, već više kao stara, poznata pjesma, dobrih namjera, koja dolazi iz srca; pomalo monotona i naivna. Ali, svakodnevna molitvo, ti si molitva odanosti i pouzdanosti. Ti si molitva odricanja od sebe, nenagrađena služba božanskom visočanstvu. Posvećenje koje mračnim časovima daje svjetlost i trenutke čini značajnim. Ti ne pitaš za iskustvo onoga koji se moli, već za čast Božiju. Ti ne želiš nešto da iskusiš, već da vjeruješ. Tvoj hod je ponekad veoma umoran, ali i dalje koračaš. nekad dječuje da se pojavljuješ samo na usnama, a ne iz srca.
Ali zar nije bolje da bar usne blagosiljaju Boga, nego da je cijelo tijelo nijemo? I kada se mi molimo, u vremenima oskudne molitve, kada kuneš sebe ili druge, molitva sa usana je najčešća molitva, i u stvarnosti ona je molitva siromašnog, ali odanog srca koje iskreno, uprkos slabosti, iznošenosti i unutrašnjem nemiru, bar nastavlja da kopa plitku jamu kroz koju će mali zrak vječne svjetlosti, upasti u naša srca zatrpana svakodnevnicom.
Karl Rahner, “Potreba i blagoslov molitve”
