Dogovorivši se nešto sa gospodinom koji stanuje u zgradi odmah do moje, u istoj ulici, ja sam zaboravio to da ispoštujem. Par dana kasnije sam ga sreo, sjetio se dogovora i mog zaborava, pa sam mu se izvinio. Na moje izvinjenje, on je odgovorio: “Ma sve je u redu, komšije smo.”
Komšije smo! Odkad tu riječ nisam čuo. Veoma često čujem kako ljude identifikuju prema vjerskom opredjeljenju: pravoslavac, katolik, musliman, jevrejin i pokoji protestant. Još češće čujem kako ljude identifikuju prema nacionalnoj pripadnosti: srbin, hrvat, musliman … Ne ovo nije moja greška u kucanju, ovo je svakodnevna greška koja se ponavlja u zemlji u kojoj živim, u kojoj se odavno vjersko opredjeljenje i nacionalna pripadnost ne znaju ili jednostavno ne žele razlikovati. Ali komšija … e to je stara drevna riječ, još malo pa će prestati da postoji.
Iste sedmice odem u restoran sa porodicom i dok mi sjedimo za jednim stolom, za drugim sjedi jedan Kinez. I taj Kinez može hiljadu godina živjeti pored mene, ali on nekako, čini se, nikad neće postati moj komšija nego će uvijek ostati Kinez. I to nije nikakvo čudo s obzirom da su oni koji su do juče bili komšije odjednom postali srbi, hrvati, bošnjaci, muslimani, katolici, pravoslavci … i zato oni koji su se tek juče doselili u našu blizinu veoma teško mogu da postanu naše komšije. Jer, komšija je nestalo.
Ne, nemojte me pogrešno shvatiti: nisam ja mladi jugonostalgičar niti stari pionir. Ne razmišljam u tom pravcu. Nego mi je dok se sve ovo dešavalo na pamet došao jedan događaj zapisan u jevanđelju po Luki gdje se diskutuje o sličnom pitanju: ko je moj komšija? Na ovo pitanje je Isus odgovorio poznatom pričom o milostivom Samarjaninu. Iako su Jevreji i Samarjani bili u odnosu tradicionalnog neprijateljstva (nešto slično gore spomenutim nacijama i vjerama), Samarjanin se zaustavio da pomogne povrijeđenom Jevrejinu. Predstavljajući omražene Samarjane u povoljnom svjetlu, Isus izaziva šok kod svojih slušalaca, što je tipično za njegove provokativne govore u kojima su uobičajena očekivanja izvrnuta.
Ova Hristova priča je primjer njegove univerzalne etike, koja je stekla hvalu i izvan crkava. Priča je, kaže enciklopedija, inspirisala mnoge slikare, vajare, pjesnike i druge umjetnike. Krajnje je vrijeme da počne da inspiriše i nas obične ljude. Krajnje je vrijeme da shvatimo ko su uistinu naše komšije.