Znam da je Nova godina iza nas, čak i kineska, ali ova slika nije podsjetnik na nijednu od njih. Kao što to obično biva, ova slika ne znači mnogo van njenog konteksta. A kakav je kontekst ove slike, pročitajte u nastavku ovog teksta.
Naime, ova igračka je poklon koji sam donio svojoj ćerkici sa svog prvog putovanja u inostranstvo (ne mislim na zemlje bivše Jugovslavije). U toj zaista dalekoj zemlji sam sreo neke davne poznanike, koji su me po starom dobrom bosanskom običaju pozvali na ručak. I dok smo se gostili i razgovarali, oni su me spremili nekih stvari za ponijeti, a među njima i ovu igračku. Uzalud sam se ja opirao kako nemam mjesta za ovakve stvari … nije uspjelo. I tako sam ja to ponio, preko “bijelog svijeta” i donio na radost moje male djevojčice.
Dosta vremena kasnije, kada je moja mala djevojčica postala malo starija, naučila je kako da se igra ovom igračkom, kako da je upotrebljavala i kako da je zloupotrebljava. Dok sam jedno popodne ušao u kuću, legao na kauč i podigao noge čekajući ručak (znam, znam … grozan stereotip, ali eto) moja ćerka je došla sa određenim svojim željama. Jedna od njih je bila da se podignem sa tog mjesta i odem na drugo. Pokušavao sam je ubijediti kako mi treba malo odmora, ali nisam uspijevao. Videći da me ne može uvjeriti niti podići sa mjesta, moja mala slatka ćerkica je posegla za najbližom igračkom (djeda Mrazom) i udarila me njime po nosu!! Djed Mraz je imao postolje od tvrde plastike i zaista je zaboljelo. U prvom trenutku sam skočio i pogledao put nje … a onda primijetio kako se i ona uplašila (da li od izgleda mog lica ili zbog onog što je uradila) i moj bijes je splasnuo. Ali ne i moj bol. I tada sam se podsjetio onog čega se sjećam od prvog trenutka kada sam svoje dijete iznio iz bolnice: analogije između djece i roditelja i ljudi i Boga.
Od trenutka njenog rođenja mnogo toga što nisam razumio o Bogu sam počeo da razumijevam kroz nju, njeno postupanje i jednostavno njen odnos prema meni. Mnoga pitanja su se raspršila poput sapunice na suncu i mnogo toga što je bilo nejasno postalo je kristalno čisto. I jedan biblijski stih mi je od tada mnogo jasniji, zapisan u jevanđelju po Mateju 7:11 koji glasi:
“Kad dakle vi, zli budući, umijete dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?”
A sa mnogim od tih dobrih darova koje nam je dao Otac naš nebeski mi smo postupili na isti način kao moja ćerka sa svojim djeda Mrazom, koga sam joj JA nabavio i donio. Samo što On rijetko kad potencira da su ti darovi od njega – dozvoljava da se zanosimo mišlju kako smo to sve mi sami uspjeli, uradili i nabavili. Bez njegove pomoći i njegovog prisustva.