Dvadeset petog decembra su rođeni Isak Njutn, Hemfri Bogart, Robert Ripli, Anvar Sadat, otac Andre Agasija, Eni Lenoks, Geri MekAlister… Ali niti čuveni fizičar, ni spomenuti glumac, ni kolekcionar, ni političar, ni otac tenisera, ni pjevačice ni škotski fudbaler nisu obilježili ovaj datum koliko drevni jevrejski putujući učitelj, koji je tvrdio da je Bog ili bar njegov sin. Sve zavisi od interpretacije njegovih riječi. Prije nego me neki od pripadnika one hrišćanske denominacije koje dan rođenja Isusa iz Nazareta prate prema julijanskom kalendaru, isprave i kažu kako se ne slažu svi koji slave njegov rođendan u vezi ovog datuma, pozivam ih da razmisle malo bolje.
7. januar (po gregorijanskom kalendaru) je u stvari 25. decembar (po julijanskom kalendaru) – tako da u stvari obe ove (često sukobljene strane, sjetite se samo 16. juna 1054. godine) tradicije se slažu oko datuma rođenja bez obzira koliko se njihovi sledbenici razlikovali u slavljenju istog.
No da bi na najbolji način razumjeli ovaj drevni događaj / rođendan, trebali bi da uradimo najmanje nešto slično onom što su uradili mudraci onog vremena kada su prepoznali znak, slijedili zvijezdu, da je rođena jedna posebna beba među mnogim drugim bebama u selu pored Jerusalima. Da bi razumjeli rođenje Isusa iz Nazareta trebali bi da krenemo na put koji bi nas odveo na mjesto događaja ili u njegovu najbližu blizinu. Jer biblijski tekst kaže: “A kad se rodi Isus u Vitelejemu judejskome, za vremena cara Iroda, dođu mudraci sa istoka u Jerusalim” (jev. po Mateju 2:1).
Ono što se najčešće danas dešava jeste da ljudi krenu na taj put, ali se zaustave u najbližem mjestu svog odrastanja, svog okruženja, svoje tradicije. Tako prihvate one običaje koji su im geografski i emotivno najbliže ne razmišljajući mnogo koliko oni imaju bliskosti i veze sa istinskim događajem i stvarnim rođendanom. Evo jednog primjera.
Uobičajeno je prihvaćena činjenica među skoro svim sledbenicima Isusa iz Nazareta da su Isusa kao bebu posjetila tri ova mudraca. Biblijski tekst nigdje ne kaže da ih je bilo trojica – stoji samo da su donijeli poklone: zlato, tamjan i smirnu. I zato što su spomenuta tri poklona, razvijena je tradicija da su postojala tri mudraca, iako biblijski tekst to nigdje ne spominje. Oni su vremenom dobili i svoja imena: Melhior, Valtazar i Gašpar. Ovaj događaj je vijekovima razvijan i dalje tako da postoji i priča o četvrtom mudracu koji je zakasnio na put sa onom trojicom mudraca (njegova žena je planirala da pođe pa nije stigao na vrijeme da se spremi – prim. aut. :=). On je tako stalno kaskao za ovom trojicom mudraca i cijelo vrijeme kasnio na mjesto događaja tako da je Isus susreo i vidio tek kad je ovaj visio na krstu. Ukoliko niste upoznati sa ovom pričom, pročitajte je – naslov ovog klasika je The Other Wise Man a pisac Henry van Dyke.
Dakle, moj predlog svima onima koji tragaju za pravom tradicijom Božića među mnogim danas postojećim, jeste da slijede primjer mudraca sa istoka – da sami krenu na put – ne fizički i geografski (iako ni to nije loše) već da slijede nama danas svima ostavljenu zvijezdu, Bibliju ili Sveto pismo, knjigu koja sadrži istiniti zapis o rođenju Hristovom. Apostol sveti Petar nije uzalud pisao da “imamo najpouzdaniju proročku riječ” te pohvalio one da “dobro čine što paze na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnome mjestu, dok dan ne osvane i zvijezda Danica se ne rodi u srcima vašim” (2. Petrova poslanica 2:19).
Rješenje cijele ove priče, kako ja vidim, se ne nalazi u odgovoru na pitanje “slaviti ili ne slaviti,” “7-og ili 25-og.” Krucijalna stvar je prihvatanje stvarnih vrijednosti i principa koje je živio i zagovarao istorijski Isus iz Nazareta. Tada ćemo se u potpunosti približiti ne samo njegovom rođenju nego i njegovom životu.
Sretno dok stupate na put mudrih ljudi i nek’ se Hristos rodi, u srcu svakog onog koji čita ovaj tekst, sada i ubuduće, amin!