Dijete mojih dobrih prijatelja se razboljelo. Otišavši da ga posjetim u bolinci, vidio sam još mnogo bolesnih, i djece i odraslih. Oni koji provedu malo više vremena unutar bolničkih zidova, čuju mnogo teških i tužnih priča o bolestima i njihovim uzrocima. Za to kratko vrijeme moje nedjeljne posjete ja sam čuo jednu koju želim da podijelim sa vama i da se nešto naučimo iz toga.
Odjeljenje za dječiji dijabetis je primilo malog dječaka od desetak godina čiji procenat glukoze u krvi se naglo povećao. To znači da njegov metabolizam ne proizvodi ili ne koristi ispravno inzulin, hormon potreban za pretvaranje glukoze u energiju. Kako i zašto se to dešava? Savremena medicina je dala neke odgovore, u nekim slučajevima se uzroci otkriju, a u drugima to nije tako uspješno. U ovom slučaju uzrok je otkriven – tamo gdje bi ga možda neki najkasnije tražili. Uzrok bolesti ovog djeteta je bilo ponašanje njegovog oca.
Ne, otac ga nije maltretirao niti zlostavljao. Nije to radio ni njegovoj majci ili drugoj djeci. Bio je to, očigledno, fin i brižan roditelj. Ali problem je što se tu priča o našim uticajima ne završava. I pored njegovog ispravnog ponašanja u svom domu, potkrala se ipak (kome se to od nas ne događa?) jedna mala greška. Naime, otac ovog dječaka je šumar. I kao svi šumari našao se u iskušenju da svoju poziciju iskoristi za unapređenje finansijskog stanja svoje porodice, svoje supruge i svoje djece. Desilo se da je optužen za neadkvetno korištenje svoje pozicije i sa svog radnog mjesta odveden u zatvor, do početka istrage. U tom trenutku, u njegovom domu se dešava izvanredno stanje u organizmu njegovog sina naslednika: nivo glukoze je počeo naglo da raste i prevazilazi normalnu vrijednost.
Čini se kao da ovo iskustvo potvrđuje vrijednost drevne svetopisamske mudrosti koja tvrdi da postoje trenuci kada “očevi jedu kiselo grožđe, sinovima trnu zubi” (knjiga proroka Jeremije 31:29). Poruka ovog stiha jeste da postoje loše stvari koje ne djeluju loše samo na one koji ih čine već i na ljude oko nas, naročito one najbliže. Možda je genetika tu dosta toga objasnila. Poenta je da bi nas saučešće prema bližnjima trebalo zaustaviti u onim trenucima kada želimo da uradimo nešto što može imati negativne posledice. Tako da nije neophodno vjerovati u deset Mojsijevih zapovijesti niti u Kantove univerzalne vrijednosti – dovoljno je da želimo dobro onima oko nas – onima najbližima, onim malima. No to nije tako lako jer smo vijekovima učeni kako je “najslađe ono što je zabranjeno.” U ovom konkretnom slučaju, ta slast je na nos izašla. Doslovno. Na žalost.
