Jednom je postojala krčma koja se zvala “Srebrna zvijezda.” Krčmar je slabo poslovao, i pored toga što je dao sve od sebe da privuče goste. Lijepo je opremio lokal, poboljšao uslugu i smanjio cijene na razumnu mjeru, ali ništa nije pomoglo. Očajan, otišao je kod jednog mudraca po savjet.
Kad je poslušao njegovu tužnu priču, mudrac je rekao: “Jednostavno je. Treba samo da promijeniš naziv krčme.”
“Nemoguće!” uzviknuo je krčmar. “Od davnina je poznata kao “Srebrna zvijezda.”
“Moguće,” odlučno se usprotivio mudrac. “Sada moraš da je nazoveš “Pet zvona,” i okačiš šest zvona na ulazu u krčmu.”
“Šest zvona. Kakav je to apsurd? Čemu bi služila?”
“Probaj i vidjećeš,” s osmjehom je završio mudrac.
I tako, krčmar ga je poslušao. Svi koji su prolazili pored krčme ulazili su da im ukažu na grešku; svako je bio ubijeđen da je samo on primijetio jedno zvono više. Kad bi ušli, prolaznici bi se obično iznenadili ambijentom i uslužnošću osoblja, pa bi često sjeli da se posluže nečim, dajući krčmaru prihod koji je tako dugo čekao.
Naravoučenije: “Ne sudite, da se ne bi sudilo vama. Jer, kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi; i kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti. (jev. po Mateju 7:1-2)