Ono, bio neki Petar Đuđut iz Busovače, udovičko i sirotinjsko dijete, slabunjasto i stidljivo, mirno i poslušno, a zdato za knjigom miom svu ostalu braću. Već zarana dade ga majka u manastir u školu, i s godinama postade od njega fratar kakvog u Bosni nije bilo po skromnosti i poslušnosti. Ali nije on bio skroman i poslušan što je u duši takav, nego što nije imao snage ni hrabrosti da se ikom odupre i kaže: ne. Što god mu neko traži, on da; što mu se naredi, on posluša. Ni na kakvu uvredu ne odgovara ni od kakve se nepravde ne brani. A kad u nas samo osjete takvog čovjeka, navaljuju posao na njega kao na mrtvu kobilu i svak zna da može s njim da radi šta hoće. Vidi Petar Đuđut da nije pravo što se s njim radi, i ne samo da vidi nego se i buni u sebi i izgovara to poluglasno – sebi u njedra. I toliko se ogorči svojim rođenim ogorčenjem da mu suze udare na oči, ali on na kraju proguta i svoje suze i svoje ogorčenje. Vidi on i inače mnoge stvari nepravedne i ružne oko sebe, ali kad treba da kaže šta misli, njemu se zaveže jezik i stegnu vilice pa ne uije riječi da progovori, samo glavom klima i sve odobrava, iako ne misli tako, a u sebi se pojede što ne može da kaže ono što vidi i što misli. I tako šuteći i klimajući glavom na sve oko sebe, fra Petar i ostari ne stigavši nikad da prevali preko zubu cijelu misao i punu istinu. Tako i smrt za vrat.
Kad stiže na onaj svijet, fra Petar se zaputi pravo na rajska vrata, k'o veli ako je iko zaslužio to sam, beli, ja. Ali tu naiđe na veliko iznenađenje. Ispriječio se sam sveti Petar i ne da mu u raj. Zašto? Zato, kaže, što treba da ideš prvo u čistilište da tamo okaješ svoje grijehe. Kakve grijehe imam ja koji sam bio manji od makova zrna, pita Đuđut. E, to ti i jest grijeh što nisi obijelio zuba i kazao istinu ni onde gdje is to po božjem i ljudskom zakonu morao da uradiš, što si prećerao u poniznosti i poslušnosti toliko da se dragom Bogu zgadilo na njegovog stvora. Slušaj šta ti kažem: nema raja za Đuđute i Đuđutoviće. Nego, ti da ideš prvo u čistilište.
Tu se u fra-Petru Đuđutu sve diže i pobuni. Pred očima mu pomrknu rajska svjetlost, a pod nogama mu se pomače oblak na kom je stajao. I desi se čudo. Prvi put otkako zna za se, Đuđut planu i izgovori nekom u oči cijelu-cjelcatu istinu i pusti slobodna maha svom ogorčenju. “Šta je ovo? – pita on svetog Petra i unosi mu stisnutu šaku pod nos. – Sad mi kažeš da nije valjalo što sam bio onakav kakav sam! A što to ne kažu čovjeku u djetinjstvu ili bar kad odraste, nego ga, naprotiv, hvale što je ponizan i strpljiv i u se uvučen, što trpi uvrede i ne buni se ni onda kad je očigledno u pravu. A sada – vidi ti njih! – nema raja ni nagrade, nego kazna i pokora. Biva, fra Petar ispade budala na obadva svijeta. E nećemo tako! To je prevara! To su nepoštena posla, imenjače! Tražiću ja svoju pravu i žaliću se doboga.”
Svi se zagledaše na te teške i suviše zemaljske riječi. Nastade frka i uzbuna kakva se ne pamti u raju. Fra Petar drhti kao prut, a sveti Petar, pošto malo razmisli, stušti obrve pa stade da ga kara.
– Jednu manje, Đuđute! Da nisi pisno i da ne čujem više ovdje takve riječi i da ne vrijeđaš ovaj sud i rajsku upravu! Šta ti misliš, da je ovo neki Definitorij tamo vaše Provincije u kome se nađe i pizme i hatora, pa može i prav da plati i kriv da izmakne? Ili, još gore, da je ovo turska mešćema na kojoj se mito pod šiljte meće i gdje može slijep da svjedoči šta je vidio, a okatog da ušutkaju i oćeraju? Nije, Đuđute, nego sud nebeski i pravedni, koji zna svačiji život i vidi svakom u dušu.
A Đušut oborio glavu i samo jedno misli: ja tvrdih i sigurnih računa! Ja čudnih nebeskih teftera! Tu sveti Petar zastade, pa se onda počeša iza uha i nastavi malo blaže.
– Kad si cijelog vijeka šutio i na sve klimao glavom sa odobravanjem, ni baš morao ni pred rajskim vratima da prvi put u životu planeš i da kažeš što misliš. Ali bolje ikad nego nikad. Zbog toga tvog nastupa iskrenosti, pa ma i kasne i grube, ne samo da nećeš biti kažnjen nego ćemo ti oprostiti muke u čistilištu, koje traju dugo po našim nebeskim kalendarima. Sva će ti kazna biti u tom što ćemo te vratiti na zemlju da proživiš još malo i da za to vrijeme odgovoriš bar jedanput i bar jednom čovjeku slobodno, i kažeš istinu u lice, isto tako da za to vrijeme ne daš nikom da se otresa na tebe i da te gazi kako hoće, nego da se braniš kao što se svako život stvorenje brani. Čim to uradiš makar jedanput, oslobodićemo te i pozvati opet ovamo, u rajsko veselje dovijeka.
Sasluša fra Petar tu presudu i odmah se probudi i nađe opet na svom starom mjestu, na manastirskom dušeku na kom je bolovao. Rekoše da se bio zanio i obamro. A odmah iza toga pođe bolest nabolje. Ozdravi čovjek i svi se tome obradovaše. Jedini fra Petar brižan. Neko vrijeme poslije bolesti malo su ga i štedili, ali ubrzo poče opet isto: ko od svakoga ima straha – fra-Petra se ne boji, ko ni na kog ne smije da udari, na njega smije. A fra Petar na živoj muci, jer zna šta mu je rečeno na onom svijetu i zašto je i kako pušten i ovamo poslan, i sve smišlja kako bi bar jednom učinio ono što se od njega traži, smišlja, ali uzalud. Zna dobro da njegovo duševno spasenje i oslobođenje od muka zavisi od toga, i već pođe da slobodno pusti glas i digne ruku kao ono što je učinio jedan jedini put, pred rajskim vratima; pođe, ali ne može, jer mu se odmah splete jezik i vežu ruke; nadjača prava priroda, i on je opet stari Đuđut koji se svakom sklanja s puta, svemu povlađuje i sve odobrava.
Tako je fra Petar živio još četrdeset godina, na ovoj zemlji, već je bio prešao stotu. Kost i koža, duša u nosu, samo što još oči iz glave gledaju, ali te oči još uvijek umiju samo da se obaraju i da povlađuju sve i svakom. I najposlije i dragi Bog je izgubio strpljenje i nadu da bi jedan Đuđut ikad mogao naći u sebi dram smjelosti i, u pravi čas i na pravom mjestu, stati kao čovjek prema drugom čovjeku, i pozvao je fra-Petra opet na onaj svijet, takvog kakav je. A šta je tamo bilo s njim, to niko živ ne može da kaže i tako sada ne znamo šta biva sa Đuđutima kad umru, vidimo samo kakvi su dok gamižu po ovoj zemlji, a ima ih pod raznim imenima svuda pomalo. Ima, ima.
Ivo Andrić, Proba, knjiga pripovjedaka Žeđ