Pronašli su srce za Tejlora“. Jedanestogodišnji Tejlor je venuo pred našim očima dok je čekao na listi za transplantaciju. To je čudan osjećaj, gledajući nekoga za koga ste brinuli kako polako ide ka smrti, dok čeka na srce da „postane dostupno“.
Njegova dijagnoza je bila rijetka vrsta raka i to sa dvadeset mjeseca, preživio je godine operacijom i kemoterapijom. Najzad medicina je objavila da više ne postoji rak, ali samo da bi otkrila da je kemoterapija oštetila njegovog srce i da se to ne može izliječiti. Pola vijeka ranije, to bi bila smrtna rečenica. Ali od 1990. godine čak i transplantacija srca je postala uobičajena. Doktori su dali njegovim roditeljima, Bilu i Džil, stvarnu nadu. Tako da smo pozdravili tu vijest o srcu koje može da bude upotrijebljeno sa mješavinom nade i nervoze – i stvarnim osjećajem važnosti.
Bez obzira kako talentovani hirurzi bili, transplantacija srca prestavlja stvaran rizik. Samo razmišljanje o doslovnom rezanju srca žive osobe čini da drhtim. Niko se ne izlaže takvom riziku ukoliko se nije suočio sa slabim alternativama. Tako da smo prirodno bili zabrinuti za Tejlora, pitajući se kako će se završiti tako složena procedura. U isto vrijeme, mi koji smo posmatrali njegovu snagu kako slabi znali smo, da uprkos svim rizicima, transplantacija srca pruža jedinu nadu za njega da uživa nešto što se može mjeriti normalnim životom.
Ispod ovih sukobljenih osjećanja, mi prepoznajemo da negdje, jedna druga porodica žali taj događaj koji je probudio naše nade i očekivanja. Tejlorova nada u život došla je po cijenu smrti jednog drugog dječaka.
Pored ovih suprotnih emocija, mi smo znali da negdje, jedna druga porodica žali zbog događaja koji je poslužio kao osnova za našu nadu i iščekivanje. Tejlorova nada u život je došla po cijenu smrti jednog drugog dječaka. Čudesno, kao što je svaki novi život za onog koji ga prima, poput Tejlora, oni su morali biti otrežnjeni shvatanjem da produženje jednog života znači gubitak drugog. Činjenica da neko mora da umre miješa proslavljanje života sa tugom. Srca postaju dostupna samo onda kada davalac umre.
Svake godine, hiljade onih koji primaju širom svijeta imaju svoje živote produžene ili poboljšane zahvaljujući presađivanju organa.
Neki organi – bubreg, dio pluća, na primjer – mogu doći i od živog davaoca. Ali srce, cijela jetra, ili želudac moraju doći od onoga koji je umro. Jedno mrtvo tijelo može omogućiti nekoliko organa za presađivanje: srce, jetru, želudac, bubrege, pluća, čak i dio oka. Ubrzo nakon što identifikovani davaoc umre, posebni tim pristupa „žetvi“ organa, ili kako to kolumnista Čarls Krauthamer poredi as „rudarskim poslom na mrtvom tijelu“.
Zvučaće neobično, ali i Biblija govori o presađivanju srca, takođe. Svi smo mi rođeni sa urođenim oštećenjem srca zvanim grijeh. Grijeh i sebičnost su one želje, tendencije i sklonosti koje čine da mi povređujemo druge i rezultiraju ličnim žaljenjem.
Kao ranjene životinje, mnoge od bolnih stvari koje činimo drugima i koje uzrokuju da žalimo, dolazi iz prirodne želje da izbjegnemo ili umanjimo bol. Ali mi to činimo na način da samo činimo stvari gorima: mi otvrdnjavamo svoja srca da bi umanjili bol, ne shvatajući da tvrdo srce zadržava okoštale rane. Rane se gnoje, šire gorčinu i tako čine da se neosjetljivost širi dalje po tijelu. Otrov gorčine nagriza mjesto ozljede na oštećenom tkivu i sagorijeva životodavnu ljubav. Ovako zarasle rane nikada ne zacjeljuju, nikada ne ozdravljaju. Najzad, ovaj proces proizvodi kameno srce. I tako na dalje, rastemo sa mnogo manje povjerenja i mnogo manje prijateljstva i postajemo sve više sami i očajnički usamljeni. Kao što je C. S. Luis opisao taj problem u knjizi „Četiri ljubavi“, tako kameno srce postaje „nesalomljivo – nepopravljivo“. Ipak to je upravo ona vrsta srca kojoj Bog nudi priliku za zamjenu, za promjenu.
Starozavjetni prorok Jezekilj je opisao ovaj proces sa Božje tačke gledišta. I daću im jedno srce, i nov duh metnuću u njih, i izvadiću iz tijela njihovog kameno srce i daću im srce mesno. Veoma lako možemo prepoznati ovaj jezik kao simbolički, koji izražava nešto zaista stvarno, ali iznad površnog opažanja. To je u skladu sa idejom o Bogu žita. Oni koji prihvate Isusovu smrt i vaskrsenje kao njihovo, iskusiće ovu „promjenu srca“.
Kao i bilo koja druga transplantacija, ovo presađivanje obećava bolji život, ne samo duži. I poput modernce medicinske procedure, naša čudesna transplantacija mesnog za kameno srce ne dolazi samo po sebi i bez ozbiljne cijene. Da bi bila uspješna, novo srce mora zadovoljiti određene zahtjeve koje staro srce nije moglo. Naše staro kameno srce je postalo nesalomivo. I ovdje sada, snaga mita / simbola se ponovo nameće.
Ukoliko ste familijarni sa sadržajem filma „Isusova muka“, onda znate da je rimski vojnik, iznenađen brzinom Hristove smrti na krstu, gurnuo je koplje u Isusov stomak da bi bio siguran da je mrtav. I onda nam je rečeno: „I odmah izađe krv i voda“. Razdvajanje krvi i vode (plazme) je pokazatelj da je njegovo srce slomljeno – on je doslovno umro slomljenog srca.
Ponovo vidimo silu mita. Da bi bila uspješna, novo srce mora zadovoljiti određene zahtjeve koje staro srce nije moglo. Naše staro kameno srce je postalo nesalomivo. Ovo objašnjava zašto je Davalac u našem slučaju morao umrijeti slomljenog srca.
Za razliku od medicinske transplantacije, mi ne moramo brinuti o dužini liste za čekanje i da li će odgovarajući organ biti dostupan na vrijeme. Ova duhovna, simbolička, neograničena vremenom transplantacija je trenutno dostupna, prema potrebi.
Uprkos svemu što ste mogli čuti, ne postoje posebne molitve i riječi, nema klišea koji morate slijediti. Jednostavno otvorite svoje srce Bogu, tražite od njega da promijeni vaš život i vjerujte mu da će to učiniti. Ova transplantacija srca je dostupna već danas. Vi možete početi da živite novi život prepun ljubavi i povjerenja upravo sada.
Ova čudesna transplantacija obećava bolji, mnogo puniji život upravo sada, ali sam po sebi on ne uklanja smrt. Stavljanje novog srca u ostarjelo tijelo samo ubrzava proces. Ostatak tijela biva uklonjen, prestaje sa svojim funkcijama. Smrt dolazi čak i po one sa čistim srcem. Hiljadama godina Bog je davao novo srce svim onim koji su to tražili. Ali ipak i oni su umirali. Kao što smo spomenuli ranije, Bog je obećao život i nakon smrti, ali smrt je još uvijek prisutna. Još neko vrijeme.
Bog je i to riješio, takođe.
