Mnoge kulture znaju za njega. U pustnjima i plodnim dolinama Nila, drevni egipćani su ga zvali Oziris. U priobalnim ravnicama sjevernog Izraela, filistejci su ga zvali Dagon a kasnije Vaal. Rimljani su ga zvali Saturn. U zemlji između rijeka Tigrisa i Eufrata njegovo ime je bilo Tamuz. U visokim planinama gdje su Asteci sagradili Tenohtitlan to je bio Sinteotl ili ponekad po njegovoj tituli Ksajp Totek. Imena i detalji su varirali u zavisnosti od jezika i pogleda na svijet svakog dotičnog mjesta, ali i pored široke raznovrsnosti ostao je isti u suštini. Arheolozi i antropolozi ga jednostavno zovu „Bog žita“.
To žito su u stvari žitarice – poput pšenice, ječma, raži itd – a ne kukuruz. U suštini, svaka drevna kultura je imala „Boga žita“, Boga rađanja i umiranja, Boga sjetve i žetve. Drevni izvještaji stalno govore o gladi koja je napadala zemlju, ubijala stoku kao i ljude. Bolesti su slijedile nakon gladi, a smrt je slijedila nakon bolesti. A u drevnom svijetu, glad je značila nedostatak žita.
Tako da je „Bog žita“ vladao suvereno jer su njegovi sledbenici, zemljoradnici u zemljoradničkom društvu, posjedovali stabilnost i prosperitet koje je drugim kulturama nedostajalo. Lovci su bili u milosti sila koje su bile izvan njihove kontrole, nomadske horde nisu mogle da se zaustave na jednom mjestu da izgrade skladišta. Napadači-konjanici Džingis Kana su mogli pokrasti zemljoradnike, ali bi zemljoradnici uvijek na kraju izlazili kao pobjednici. Uprkos suši i skakavcima, poplavi i ratovima, zemljoradnja je omogućavala trajno snabdijevanje hranom. Osim toga, zemljoradnja je izgledala poput magije.
Zakopajte bilo koju stvar i ona će vremenom iščeznuti. Ali ukoliko zakopate jedno zrno žita, ono će iznići ponovo u život, novi život koji će vratiti mnogo puta od svoje težine u samo jednom klasu. I ne samo da ovo Žito se vraća iz svoje simboličke smrti u život, nego ono omogućava višak za prehranjivanje porodice i dovoljno za trgovanje sa zlatom ili drugim dobrima. Žito može da se jede cijelo, sirovo, prženo ili kuvano. Ukoliko ga samelješ dobićeš hljeb, osnovu za život. Žito nije samo dalo osnovu za njihovu hranu nego je bilo temelj za njihovu trgovinu i održavalo njihovu egzistenciju.
Budući da je žito bilo centralna tačka za njihov fizički opstanak i materijalni uspjeh, nije nikakvo čudo da su počeli da se dive sili koju su nalazili u žitu – sili koja daje život.
Upravo zato su zemljoradnici, obožavaoci Boga žita, uvijek pobjeđivali. Iako su tri generacije nakon Džingis kana sa svojim konjanicima terorisale Persiju i Kavkaz, njegovi potomci su zadržali vlast, ali sada, oni su takođe postali zemljoradnici. Oni su takođe postali ovisni o Bogu žita.
Zato što su prepoznali koliko njihov život ovisi u žetvi, oni su činilli sve da osiguravaju da žetva neće podbaciti.
Tako, u proljeće, u sezoni sijanja, nade, sezoni umiranja i ponovnog rađanja, oni su slavili svoje praznike i davali žrtve Bogu žita. Oni su ga slavili u čast zahvalnosti u jesen, ali velike žrtve su dolazile u proljeće – u vrijeme najveće nesigurnosti.
Naravno, danas mi opisujemo ovaj proces naučno i možda preziremo neznanje ovih drevnih naroda. Iako je istina da oni nisu znali neke stvari koje mi znamo danas, tako je moguće da je istina da mi zaboravljamo neke stvari koje su oni jako dobro razumjeli.
Na primjer, mi ćemo reći da samo jedno zrno žita posjeduje klicu ćelije određene biljke – DNK. I kada se dogodi da se DNK nađe u povoljnim uslovima – temperatura zemlje, vlažnost itd – sjeme proklija. Imenujući i opisujući proces, mi mislimo da znamo šta se dešava. Ali istina ostaje da mi ne možemo povezati zajedno ispravne molekule DNK i oguliti sjeme koje će proklijati, jer uprkos svima detaljnim informacijama koje imamo uvezi zamršenih procesa klijanja, nešto ostaje što ne razumijemo, što čini da sve to zaista djeluje. Kada sjeme proklija, nešto izvan domašaja nauke zauzima svoje mjesto.
I to je trenutak kada legenda dolazi na scenu. Nauka nam može reći samo o prirodi. Mnogi pokušavaju da kažu o stvarnosti koja je viša od same prirode, stvarnosti koja uključuje duhovno i natprirodno. Budući da ide iznad priode, mit koristi figurativne ili simboličke događaje i jezik. Na primjer, inžinjer opisuje čovjeka kao „dvonožca koji sam održava ravnotežu, elektro-hemijski preobraženu biljku … hiljade hidrauličnih i pneumatskih pumpi, sa dodanim motorom; šezdeset i dvije hiljade kapilara, milion upozoravajućih signala, transportno-povezani sistem, drobilice i podizače i opšte distribuirani telefonski sistem“
. Dok je svaki detalj ispravan, i kada se uzmu zajedno još uvijek ne dobijate ljudsko biće sa nadama, željama, apetitima i dosjetkama.
Nasuprot tome, stari mit kaže da je Bog stvorio Adam od blata, dunuo u njega dah života i čovjek je postao živo biće. Ne daje nam nikakve inžinjerske i anatomske informacije, ali nam kaže nešto o tome šta znači biti čovjek.
Pa mit o Bogu žita ima isti cilj. On nam pokušava reći nešto o smrt i ponovnom rađanju, o žrtvi i žetvi. Možda ćete biti iznenađeni da saznate da Biblija takođe sadrži mit o Bogu žita. Do sada, vjerovatno ste vidjeli da priča o Isusovoj smrti i vaskrsenju oslikava priču o Bogu žita. Ali da li ste pogodili da postoje i neke naročite pojedinosti? Sa jedne strane, Isus je zapravo rekao svojim prijateljima, „Zaista vam kažem, ako zrno ne padne na zemlju i ne umre, ono ostaje samo. Ali ako umre mnogi rod rodi.“
Najspektakularniji primjer ove ideje u Bibliji se desio tokom „poslednje večere“. Znate već, to je takođe naslov one poznate slike gdje je Leonardo Da Vinči naslikao Isusa sa njegovim prijateljima prije njegove užasne smrti. Na toj večeri, Isus je uzeo hljeb, načinjen od žita, i rekao: „Ovo je moje tijelo koje se lomi za vas“. Da li da to uzmemo doslovno? Naravno da ne. On je govorio takođe u obliku mita, simbolički. On je tvrdio, poput stare tvrdnje Boga žita, da kroz njegovu smrt oni mogu da prime život, upravo kao što su ljudi kroz vijekove živjeli od darežljivosti koju je donosila smrt (sijanje) sjemena žita u zemlju i živjeli od žetve koju je donosila ta smrt i to zakopavanje.
Sada, cinici, i materijalisti koji ne vjeruju u duhovnost, će reći da su to samo legende nastale iz nenaučnog sujevjerja. Ili su možda sve one, uključujući i priču iz Biblije, došle kroz usmenu tradiciju koja se proteže unazad sve do praistorije. Možda je to odgovor.
Ili možda sve priče o Bogu žita prestavljaju ostatke obećanja datog ljudima još davno unazad, da će neko doći, umrijeti i roditi se ponovo u proljeće godine i da će ta smrt i vaskrsenje biti znak početka kraja same smrti. Možda, jednom, Bog žita je zaista i došao da umre, sahranjen i vaskrsao ponovo u novi život. I svako ko simbolički uđe u njegov život i smrt primiće novi oblik života. To je ono što Biblija uči i to je ono što ja vjerujem.