Ona je išla kroz vrijeme na oblaku opijata. Njeno tijelo je bilo živo, ali ne i njen um. Njene misli su tekle kao potok i pravila male bare, kovitlale se i zaustavljale kao ćudljiva rijeka. U trenucima kada se voda razbistrila i njene misli usredsredile, ona je žudila da umre. U trenucima razumijevanja tresla je glavom, tužeći se nepodnošljivim jadom i hvatala plastične cjevčice koje su je održavale u životu. Nalet malog moždanog udara skoro deset godina ranije oduzeo joj je moć govora kao i većinu motoričkih sposobnosti. Jasno, ona je čeznula da okonča taj stalni bol, beskonačnu dosadu, intenzivnu usamljenost. Seste su dolazile, gunđale i grdile ju, provjeravale igle i cjevčice koje su produžavale njenu agoniju zajedno sa zbrkom njene tužne svijesti. Kada dođe kraj, to će sigurno propratiti jecaj i plač. Ko bi uradio takvu stvar? Kakav tip uvrnute osobe bi je osudio da leži beskrajne godine u polusvjesnom stanju produžavajući takav život lijekovima i automatima, na pola puta između života i smrti? Njen suprug, koji nije mogao da podnese da je vidi kako umire. Kada više nije mogla da jede, on je dopustio bolnici da joj ugradi cijev za hranjenje, osiguravajući da dok je god tehnologija sposobna da održi njeno tijelo u funkciji, ona neće pronaći izlaz u smrti. On nije mogao da joj povrati zdravlje niti da uništi njenu tugu, ali odlažući njenu smrt držao je svoje strahove po strani. Smanjenje njenih životnih funkcija godinu za godinom, izolirajući je od vanjskog svijeta i predajući je gorkom žaljenju. Da stvar bude gora, njen muž je presvisnuo od tuge jer je smrt uzela njega prvog, ostavljajući nju zarobljenu u tijelu koje nije moglo da ustane a nije željelo da umre. Moj očuh – jer je moja majka osoba o kojoj pišem, bespomoćna, dok žali u svojoj zamračenoj napuštenosti – moj očuh je učinio okrutnu stvar, ne zato što je htio da njoj naudi nego zato što je želio da poštedi sebe. Ja ga ne osuđujem, uprkos strašnim posledicama za moju majku. On je napravio grešku, kojoj su ljudi tako skloni. Ali ako postoji Bog, on ne pravi greške. I mnogi ljudi koji tvrde da vjeruju u Boga takođe tvrde da on drži ljude u paklu koji vječno gori, da ih muči za čitavu vječnost. Mnogi govornici koji udaraju po Bibliji uključuju prijetnju beskrajnim mučenjem da bi pokrenuli na pokajanje grešniku koji oklijevaju. Ne mali broj upravnika škola se pozivaju na slike vječnog uništenjada bi održali bučne mlade pod kontrolom. Ova grozna mašta može motivisati neke da potraže utočište u religiji, ali će takođe pokrenuti druge da u potpunosti odbace Boga. „Poslije svega“, ljudi pitaju, „kako možeš reći da me Bog voli, 
a ako ja njega ne volim dobiću vječno mučenje. Kakva je to ljubav?“ Dobro pitanje. Kako može Tvorac koji nas je stvorio biti manje saosjećajan od svojih stvorenja? To je smiješno i to ne odgovara istini. „Sačekaj malo“, protestovaće neki, „ne nalaze li se upravo u Bibliji tekstovi koji govore o „vječnom ognju“ i dimu koji se diže „u vijeke vijekova?“ Da, ali zar niste čuli i za druge tekstove kao onaj koji kaže da gradovi „Sodom i Gomor … služe kao primjer onima koji će biti kažnjeni vječnom vatrom. Tako kada god Biblija opisuje kažnjavanje koje uključuje vječnu vatru, to kažnjavanje mora ličiti na kažnjavanje gradova Sodoma i Gomore. Ne treba mnogo da se provjeri da ne postoje oblaci vatre i dima koji se trenutno dižu nad prostorom gdje su se nekad nalazili ovi drevni gradovi, blizu Mrtvog mora, u današnjem Izraelu. Vatra nad Sodomom i Gomorom, daleko od toga da je vječna, je odavno izgorjela. Arheolozi, tragajući za ovim drevnim gradovima, su našli malo dokaza o životu, osim naslage davno ohladnjelog pepela ispod površine zemlje. Kako ovo može biti? Prije svega, riječi sa konačnim značenje u jednom kontekstu mogu značiti nešto sasvim drugo u drugačijem kontekstu. Riječi ne znače uvijek ono što očekujemo da znače. Pored toga, svaki jezik ima izraze čije stvarno značenje se razlikuje od njene literarne interpretacije, doslovnog tumačenja. Na primjer, kada kažem „Imam te na oku“ ja ne očekujem ni od koga da razumije ovu frazu doslovno, 
čak ni moja baka koja je imala stakleno oko. Naravno da fraza znači da ću paziti na to šta ti radiš. Doslovno shvatanje ne daje stvarno značenje. Ista je stvar i sa izrazom prevedenim kod nas sa „vječni oganj“ i „vijek vijekova“ koji se nalazi u Bibliji. Kontekst nam otkriva da ove jezičke figure se odnose na vatru koja gori „sve dok ne sagori sve“, ostavljajući samo pepeo. Zar vam se ovo ne čini logičnim? Još nešto. Bog koji ima neku uvrnutu potrebu da muči ljude, ne bi li on bio nešto manje, niže čak i od ljudskog bića? Ja ne nalazim način da pomirim vječni pakao sa vatrom sa Bogom punim ljubavi. Mi sada živimo sa bolestima, bolom, smrću i žalošću. Ranije, kada smo razgovarali o smrti, spomenuo sam biblijski tekst koji kaže: „I više neće biti smrti, ni žalosti, ni plača, niti bolesti, jer prvo prođe“. To je mjesto koje ljudi uglavnom podrazumijevaju kao „nebo“: nema bole, nema plača. Sve drugo što nebo treba da znači, to sigurno ne znači „smrtna podrška“ gdje se jadni grešnici drže na životu da bi patili. Ali ako niko neće patiti vječno, da li to onda znači, kao što neki tvrde, da će svi doći na nebo? To je sledeće pitanje na koje ćemo pokušati dati odgovor.
