Ja volim velike škrinje sa salatama koje možemo naći u kvalitetnim restoranima. U stvari, volim i škrinje sa velikim izborom voća, pšenične kupove – volim da imam veliki izbor, mogućnost da napravim stvari onakvim kakvim ih ja volim. Naravno, velike mogućnosti imaju i svoje loše strane. Zamislite, Zlatokosu pred jednom takvom velikom škrinjom.
Ona bi morala da proba sve moguće kombinacije dok bi se odlučila koja je ona prava, koju da izabere. Vlasnici restorana bi je ubili mnogo prije nego što bi medvjedi stigli kući. Potencijalni problem sa velikim mogućnostima jeste stvaranje navike da stalno biramo između skoro beskonačnog broja različitih izbora. Neke stvari ipak ne dopuštaju toliko mnogo biranja. Čak i kada bi Zlatokosa za takve stvari se odlučila na štrajk ili pisanje peticije za više izbora, ostala bi ipak bez te mogućnosti. Sada kada smo razmotrili da ova čudesna, složena stvarnost u kojoj živimo nije nastala tek tako slučajno, nego da je morala imati namjeravani dizajn – drugim riječima, da postoji (najmanje jedan) Dizajner ili Bog, naš izbor se smanjuje na nekoliko opcija. Tokom vijekova ljudi su davali samo nekoliko različitih odgovora na pitanje koliko bogova postoji? Njihovo razumijevanje svijeta koji ih okružuje kreirao je pogled na onog koji je ili šta je stvorilo njih same. Počećemo sa idejom koja dobija na popularnosti u poslednje vrijeme: panteizam.
Panteizam. Jedan od zaključaka do kojeg su drevni ljudi došli gledajući planine i rijeke i bilje i životinje je bio da su one «stvorile same sebe». Panteizam, koji doslovno znači «Bog u svemu», vjeruje da je Bog svuda, u svemu i sve. Bog je u svakom listu trave. Bog je u cvijeću i drvetima i crvima i ribama i pticama i – razumjeli ste već. I bog u cvijeću stvara i pokreće cvijeće; bog u rijeci stvara i pokreće rijeku i tako dalje. Problem panteizma je jednostavan. Ako je Bog u suštini u svemu, i ako je sve Bog, onda ne postoji Bog sa kojim možemo uspostaviti bilo kakav odnos ili komunikaciju. Kao što jedna stara pjesma kaže, možemo govoriti uvojcima, ali oni nas ne slušaju. Ne postoji Biće koje će da uvede red. Bog u maslačku i Bog u travi su u konstantnom sukobu jedan sa drugim. Možda ste čuli priču o čovjeku koji je ispitivao prelijepi posjed. Gledajući veličanstvenu kući, prelijepe vrtove, privlačni potočić, on je rekao: «Ovo je zaista Božja zemlja». Vlasnik tog posjeda se podsjetio teškog rada koji je uložio i velikih troškova i odgovorio mu: «Da, ali trebao si vidjeti ovaj posjed kada ga je Bog imao za sebe, prije nego ga je meni posudio». To je Bog panteizma, o kome je govorio ovaj vlasnik. Ostavi svemir panteističkom Bogu i dobićeš «prirodu čistu i netaknutu», ali nigdje Boga sa kojim možeš da stupiš u kontakt. Nakon panteizma – Boga u svemu – došla je ideja o mnogo bogova.
Hinduizam pretpostavlja da postoji 330 000 000 bogova. Egipćani, Grci, Rimljani, Maje, Vikinzi, Druidi – većina drevnih kultura je imala mnoge bogove, za svaku situaciju po jednog najmanje. Ali kada postoji mnoštvo bogova, oni se međusobno bore. Na svako mudro božanstvo, koje pokušava uspostaviti red u svemiru, dolazi bar jedno nemirno koje pokušava da napravi nered. Na kraju, mnogo bogova je gore nego nijedan Bog. Ukoliko postoje mnogi bogovi koji su u sukobu jedni sa drugim, bolje je da ih ne primjećujemo. Jer onog trenutka kada izaberemo jednog kao saveznika, da ga obožavamo i tražimo pomoć od njega, pojavljuje se drugi – i ponekad više njih – koji nam se suprostavljaju. Za mnogo bogova koji ratuju međusobno njihovi ljudska subjekti često postaju kolateralna šteta. I pošto je toliko mnogo bogova, nijedan od njih nije odgovoran za stvari onakve kakve su. Ne postoji mjesto na koje možeš da se obratiš i tražiš razumijevanje, jer svaki od njih je odgovoran samo za svoju malu teritoriju. Čak i ako su istiniti, Zlatokosa bi morala da funkcioniše bez njih, jer nijedan od njih ne zadovoljava sve njene potrebe. Mnogo bogova čini se da je u suštini bezboštvo, svijet bez boga uopšte. Ako mnogo bogova jest jednako svijet bez Boga, gdje da se okrenemo onda? Budući da svijet sadrži i dobro i loše, svjetlo i tamu, jin i jang, neke religije – neki oblici zoroastrijanizma i ranog taoizma su dva primjera – vjeruju da mora postojati dva Boga. Ovaj način vjerovanja zovemo dualizam. I on ima mnogo privlačnosti. Na primjer, ne moramo se hrvati sa pitanjem ako postoji Bog koji je dobar, zašto onda postoji toliko mnogo grijeha i patnje?
Dualizam se pobrinuo za ovo vjerovanjem u Boga zla. Postoje dva Boga koji su vezani vječnim sukobom, od kojih nijedan nema snagu da pobijedi. Ali snaga dualizma je u isto vrijeme njegova najveća pukotina. Da bi vjerovala u dualizam, Zlatokosa mora vjerovati da dobro i zlo imaju jednaku snagu, iste privlačnosti, jednake vrijednosti i neospornosti. Problem je što to nije tako. Zapalite šibicu u mrkloj noći i vidjeće se kilometrima daleko. Električna žarulja će osvijetliti mračnu prostoriju, ali ne možete naći tamnu sijalicu da zamračite svijetlo. Zlo, hladnoća, tama – nijedna od ovih pojava ne postoji sama za sebe. Svaka postoji samo kao negacija ili odsustvo svoje suprotne pojave. I to je problem dualizma. Zli Bog ne može da opstane na svom terenu, na ovaj način. Njemu je potrebno dobro da mu se suproti. On takođe treba dobre osobine da bi motivisao svoje sledbenike. Kako to? Pa niko ne radi zlo radi samog zla. Zlo se uglavnom sastoji iz pokušaja da se dobiju neke dobre stvari nepošteno, varanjem ili krađom. Ljudi kradu novac da bi mogli uživati dobra koja novac može da pruži. Varamo druge zato što želimo neke dobre stvari. Ukoliko «zli Bog» može motivisati svoje sledbenike samo onim što omogućava «dobri Bog», onda je zli Bog ovisan o dobrom Bogu. A ako ovisi, onda nije snažan i moćan. I onda se sve ruši. Jer ukoliko su sile dobra suštinski jače nego sile zla, onda ta borba neće trajati zauvijek. Zlatokosa otkriva da dva Boga ne pružaju stvaran izbor budući da na kraju jača, bolja sila će pobijediti i ostaje samo jedna.
http://youtu.be/lWdG8NoFXY0
I na kraju krajeva, samo jedan Bog može zadovoljiti našu duhovnu Zlatokosu. Samo jedan Bog će biti potpuno ispravan. Jer ako je jedan Bog sve stvorio i ako samo zlo ovisi o postojanju ovog dobrog Boga, Zlatokosa ima mogućnost da izabere i kome da se obrati. Ovo dobronamjerno Jedino Božanstvo će razumjeti o čemu se radi i moći će ponuditi pomoć, uputstvo i savjet. Jevreji, muslimani i hrišćani se ne slažu oko mnogo toga, ali svi se oni slažu oko ove ideje o jednom Bogu. Ako postoji Bog, onda mora postoji samo jedan. Ne dva, ne više njih. Dok se njegova snaga može vidjeti u svakom živom biću, ona nisu On i On nisu ona, jer On mora biti jedan. A ako postoji samo jedan, dobri Bog, onda šta je zlo? Da li je zlo sila ili biće?