Ne sjećam se tačnih riječi. Sjećam se da sam se osjećao povrijeđeno, to me je pravdalo, i zato sam im tako rekao. Onda, kako su sekunde prolazile u tišini, riječi su počele da ozvanjaju ponovo i ponovo u mom umu. Bolna praznina udarila je ravno u moje srce dok sam prepoznavao okrutnost koju sam počinio prema svojoj ženi, koja je zasluživala samo dobro od mene.
U pokušaju da se odbranim, mogao sam da protestvujem: «Nisam mislio tako», ali to bi bilo samo pola istine. Ponekad, u trenucima bola, uvrede ili ljutnje, budem veoma grub, želeći da neko drugi pati takođe; želeći da neko pati umjesto mene; želeći da dobijem pravdu u okrutnom svijetu. Rijetko imam namjeru da povrijedim moju suprugu, moju djecu, moje prijatelje ili nekog prolaznika; ja samo želim da neko plati i ko god se nađe mom gnjevu na putu on zaista plati. Ovaj put, moja žena je platila. Ja sam žalio zbog gnjeva, zbog okrutnih riječi, ali ništa nije moglo da ih vrati nazad. Vjerovatno znate taj osjećaj očaja nakon što ste tako nešto uradili. Vjerovatno i vi takođe ne zante gdje da nađete nadu kada učinite nešto loše. Budimo jasni: ja ne govorim o pogreškama, ne govorim o nenamjeravanim udarcima i masnicama. U ovom propalom svijetu u kome živimo, stvari krenu naopako i pored naših najboljih napora. Bez obzira kako bolne bile posledice, ove pogrešne i nesreće mogu i – moraju biti – oproštene.
Mi samo povređujemo sebe sve više gajeći gorčinu zbog stvari koje su izmakle kontroli. Ne, ja govorim o namjerniom, namjeravanom, okrutnom. Istinski pogrešnom, neoprostivim uvredama. Mi svi smo napravili ove pogrešne, ove okrutne, neoprostive korake. Ne, nikada nisam nikoga ubio i ni vi niste. Mi nikada nismo stražarili u koncetracionom logoru, nismo ukrali ničiju ušteđevinu, nikoga naveli na samoubistvo. Ipak, u iznenadnom napadu ljutnje i gnjeva, ili hladnokrvne zlobe, ja sam ubio nečije nade, učinio da se dijete osjeća bezvrijedno, vratio prijatelju loše za dobro, kao što je to u slučaju rasprave sa mojom suprugom. Gdje da idemo? Gdje ti i ja, i čuvar iz Ravenzbruka i brutalni ubica sa ulice i svi ostali ljudi sa krivicom, možemo otići da nađemo mir? Gdje možemo naći nadu kada naša djela ne mogu biti opravdana? Ja ne mogu naći mir i nadu za vas, ali ja mogu podijeliti sa vama svoje putovanje na kome sam to otkrio.
Nauka. Počeo sam sa svojim traganjem ovdje, nadajući se da će nauka i logika pružiti neko olakšanje. Ali, na žalost, nauka je samo moj problem učinila komplikovanijim. Ona me upozorila da ja ne mogu mrtve vratiti u život, ne mogu sat vratiti nazad i povratiti ključne trenutke. Prirodni svijet djeluje po neumoljivom zakonu uzroka i posledica; svaka akcija podstiče izjednačujuću i suprotnu reakciju da bi se napravila ravnoteža. Talas svakog pojedinog lošeg čina podstiče sve veće krugove kroz naše živote. Zvono na koje smo pozvonili ne može se opozvati. Što je još gore, priroda uopšte ne mari, nije ju briga. Kao što je naučnik Ričard Doukins rekao: «Priroda nije okrutna, samo je neumoljiva ravnodušna.» Priroda ignoriše moju krivicu, ne nudi mi olakšanje za moj bol i muku.
Istočne religije. Ne našavši olakšanje u nauci, okrenuo sam se istoku. Privukla me smirenost meditacije, Budin osmjeh činilo se da nagovještava neke skrivene izvore spokojstva i vedrine. Ali skrivena ispod smirenosti čekala je nauka o samsari – krugu života i beskonačnog ponovnog rađanja. Iz ove religije dolazi poslovica: «Točak pravde melje veoma polako, ali melje veoma sitno.» Svako djelo u ovom životu postaje dio tvoje karme za sledeći život. Ovo je garancija da svako zlo, neobazrivo, štetno djelo mora se nadoknaditi, kao i sledeće – i sledeće i sledeće – odmazda bez kraja. Ne postoji mogućnost da se izbjegne ili umanji, samo da se plati, kazni, za svako pojedinačno. Budisti teže da putem meditacije postanu jedno sa prirodom, ali mi smo već naučili da priroda uopšte ne mari za patnju. Tako ukoliko mi postanemo jedno sa prirodom, ni mi nećemo mariti takođe. Ali moje žalosno srce je čeznulo za nečim više od same ravnodušnosti, za moju suprugu i za mene samog. Moramo li besciljno nastaviti sve dalje i dalje? To me je navelo da nastavim da tragam.
Islam. «Postoji samo jedan Bog i Muhamed je njegov prorok.» U centru Islama stoji Muhamed. Prorok je sam imao problema sa nekoliko krivica: on je poveo rat, uzeo zarobljenike i učinio ih robovima te pobio neprijatelje. Muslimanski pjesnik Omar Kaham upozorava: «Prst se pokrenuo, piše i napisao je / kreće se dalje: ni sva tvoja pobožnost ni dosjetljivost ne mogu prekinuti polovinu linije niti sve tvoje suze mogu obrisati njenu jednu riječ». Zapis o pogrešnim djelima ne mogu biti izbrisani. Muslimanski šerijatski zakon je neumoljiv za prestupnike. Lopovu se amputira njegova ruka; preljuba zahtijeva odsijecanje glave. Allah je milostiv i mnogi muslimani su divne komšije, ali u islamu ne nalazim nadu za pravu krivicu. Ne postoji nada za pomirenje kada jednom pogriješim? Još jednom? I to me tjera dalje.
Judaizam. Zakon, bilo Deset zapovijesti ili 613. micvota, gezira, takana, minha – krugovi u krugovima zakona stoje u centru judaizma. Apsolutni, čvrsti i vječni zakon identifikuje prestupnike i prepisuje kaznu. To nas štiti od grabežljivih i održava društvo učtivim, ali zakon ne nudi nadu za one koji ga krše, za one koji poput Barta Simspona kažu: «Ono što ti nećeš učiniti, ja ću». Zakon kažnjava prekršioca i ne nudi milost, nadu za one koji nemaju izgovora. Ali naročito kada nemam izgovor za svoje prestupe ja trebam nadu. Moje traganje se nastavlja.
Isus Hristos. U cijelom svijetu, u svim religijama i filozofijama ja nalazim samo jednu koja stavlja fokus na pomoći onom koji radi pogrešno. Isus Hristos, koji je živio ovdje na zemlji prije 2000. godina, stoji u središtu hrišćanstva. Svako ko je bar pogledao reklamu za film Pasija Mela Gibsona i iz njega čuo nešto o Isusu primijetio je da je On, nevini čovjek, osuđen na užasnu, krvavu, bolnu smrt. Ipak, čak i nakon što su rimski vojnici zakucali eksere kroz njegove ruke i podigli krst uspravno, On je zavikao Bogu: «Oče, oprosti im jer ne znaju šta čine.» E ovo je oproštenje! Čovjek koji umire i oprašta svojim mučiteljima zasigurno može oprostiti bilo kome. To je vrsta oproštenja koja mi je potrebna, ona koja dolazi kada ja ne mogu nadoknaditi svoj beskonačni dug, ne mogu povući okrutne riječi; ne mogu učiniti da ne bude učinjeno ono što je učinjeno. To je vrsta oproštenja koja jedina vrijedi kada su sva izvinjenja iscrpljena, kada jedino naše priznanje pogrešnog čina i osjećaj krivice stoji u nama. To oproštenje ima samo jedan uslov: Moramo biti iskreni prema njemu do kraja, i kada je u pitanju primanje oproštenja i davanje oproštenja. Mi primamo to oproštenje jedino ako ga pružamo dalje ostalima. «Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim» (Matej 6:12). U našem hladnom svijetu koji ne oprašta, kada dozvolimo da oproštenje poteče prema drugima, rijeka iscjeljenja čisti nas o naše vlastite prljavštine. Ali ako to gomilamo samo za sebe, zaustavljamo u hladnom srcu ono postoje kameno kao stijena.
Oproštenje ne dolazi prirodno. Kada pogriješimo, mi nismo skloni da se ponizimo i tražimo oproštenje; a kada nam pogriješe i učine nažao mi ne želimo da oprostimo. Ali mora da počne negdje. Upravo zato mi trebamo nekoga da dođe i pokaže nam kako. Oproštenje. To je jedino sredstvo za one među nama koji čine greške i postoji samo jedno mjesto gdje možemo da ga pronađemo. Od svih svjetskih religija i filozofija, jedino biblijska religija stavlja potrebu za oproštenjem – i način – u samo svoje središte. Ovo je veoma važno da zapamtimo, jer će nam oproštenje biti potrebno stalno i iznova. Nadam se da ćete mi oprostiti što ću iznijeti na svjetlo još jedan problem.