Zašto ne živjeti za trenutak? Niste li čuli? Kada je u pitanju trenutna moda po pitanju morala: Grijeh je cool. Glasine o nečemu lošem su jako pozitivne. Evo par primjera: Počasti se nečim grešno ukusnim! Ispričaj šalu koja je dvosmisleno smiješna! Budi malo nestašan – zabavi se! Uživaj u dekadenciji! Morate priznati, grijeh ima veliki publicitet.
Budimo iskreni. Većina od nas nalazi da je grijeh više interesantniji, više zabavniji, nego «biti dobar». Srednja zemlja može biti ugodno mjesto za živjeti, ali bez zlog prstena, Tolkinovi čitaoci bi ubrzo pronašli život hobita prilično dosadnim. I sama ideja nekakvih «vrlina» ne samo da se čini uobraženom i staromodnom, već pomalo plašljivom.
«Opusti se!» imamo običaj reći. Uživaj malo u životu! Mi smo došli dotle da smo izjednačili grijeh sa uživanjem, a vrline sa dosadom.
Mi slavimo male takozvane grijehe poput visokokaloričnih dezerta, raskošnog namještaj i skupe odjeće, zavaravajući sebe da smo mi izvan vjerovanja u tako staromodan koncept zvani «grijeh». Onda vidimo javne figure koji propovijedaju mržnju ili čujemo o rukovodstvu kompanije koje je opljačkalo vlastitu firmu, uzimajući svu dobit i od dionica i zaposlenih. Ili otkrijemo da je neko koga smo smatrali prijateljem izdao naše povjerenje. Suočeni sa ovim stvarima, mi ponovo otkrivamo grijeh u žurbi. Bez obzira kako sifisticiranim posmatrali sami sebe, mi nikad ne pređemo preko ideje zlih djela, stvarnih prijestupa, smrtnih grijeha. Mi ih samo drugačije klasifikujemo.
Na primjer, mi težimo da identifikujemo grijeh kao nešto što neko drugi čini. Mi takođe ocjenjujemo naše lične propuste po veličini i po tome koliko su oni česti. Tako ako ja varam malo kada su u pitanju moji troškovi, ma dajte – pa to svi rade – budi miran. «Malo» varanje i «svi» to rade – ništa strašno i veoma česta pojava – to nije grijeh.
Mi takođe definišemo grijeh u terminima pravila i propisa, jer za svako pravilo postoji iznimka. I bez obzira kako pažljivo napisana, postoje okolnosti koje čine sva pravila i propise da izgledaju apsurdno. To nam daje izgovor da ignorišemo apsurdna pravila – znate već, pravila koja želimo da ignorišemo.
Tako postavljamo pitanje, šta je uopšte grijeh? Religiozni ljudi čini se da svrstavaju svako uživanjo u grešna, naročito je to tačno kada su u pitanju seksualni odnosi. Preljuba, staromodna riječ za povremeni seksualni odnos zvuči razdražljivo i besmisleno i osuđujeće. «Nemoj da se toliko uzbuđuješ oko toga», mislimo, «to je samo seksualni odnos za razonodu». Možda. Ali ako je to tačno, ali zašto onda dvoje ljubavnika u stvari zovu takvu vrstu seksualnih odnosa sa nekim drugim – varanje.
A kada se to dogodi nama, mi onda zaista znamo šta je varanje. Bilo da izgovorimo tu riječ ili ne, svaki seksualni čin podrazumijeva obećanje. Obećanje da dvoje ljudi koji su vezani mogu vjerovati jedno drugom na najdublji način, da se brinu i poštuju tijelo i emocije jedno drugoga. Kada jedan partner odluči da ima «seks iz zabave» sa nekim drugim, to krši obećanje, i njegov partner više neće biti iskren kao ranije, nikada ponovo se neće povratiti jednako povjerenje. Svaki sledeći seksualni čin biće povezan sa sumnjom, protkan tugom, sputan strahom. Tako «slobodna ljubav» neizbježno vodi da teže volimo, sa više nepovjerenja i uzdržanosti.
Ne, uživanje nije grijeh i nikad nije ni bilo. Još je stari mnogobožac Platon razumio da je «uživanje mamac za grijeh». Koji god mamac-uživanje misliš da podstičeš ili gajiš, bilo da me lažeš, kradeš moj novac ili ljubav, raniš me fizički ili ubijaš moje nadanje, ti izdaješ moje povjerenje. A izdati povjerenje da bi zadobio uživanje, e to je grijeh. Stvari grijeh – srceparajući grijeh koji tjera na bol do suza – uvijek uključuje izdaju povjerenja. Grijeh krade bezazlenost i radost i iznenađenje koje ne može da se nadoknadi.
O da, ti vrijeđaš i sebe takođe. Elbert Habard je rekao: «Ljudi se ne kažnjavaju za svoje grijehe, nego svojim grijesima». Niko nije više sumnjiviji od onoga koji je navikao na varanje. Poznavajući vlastite načine varanja, oni očekuju da svako drugi vara njih takođe. Psiholozi zovu ovu tendenciju kada vidimo svoje motive u drugima – projekcijom: mi pripisujemo naše pobude drugima. Tako lažljivac očekuje da ga drugi lažu; oni koji glume povjerenje da budu prevareni; lopovi se plaše da njihovo vlasništvo bude pokradeno. Preljubnik se plaši nevjernosti svog bračnog druga. Svako narušavanje povjerenja udaljava nas od naše ljudskosti, nagriza naše nade i optimizam, umanjuje našu sposobnost da uživamo u životu.
I još nešto: sve ovo nas čini spremnijim da povređujemo druge ljude oko sebe. Ništa nije opasnije od ranjene životinje. Najgroznije serijske ubice skoro po pravilu su veoma zlostavljački naklonjene i prema samom sebi. Niko od nas nije imun na takav bol niti na mogućnost povređivanja čak i onih nama najbližih.
Kada dođeš do kraja, grijeh uvijek nosi posledice. Stvarno žaljenje, stvaran bol, bolest, čak i smrt. Sumnjate li u ovo? Razgovarajte sa djecom alkoholičara koja uvijek nose emotivne ožiljke zlostavljanja čak i u svom zrelom dobu. Idite na kraj svijeta i gledajte u mrtve oči djece prostitutki, oči kojima je oduzeta sva radost i sjaj i bezazlenost. Pogledajte u ogledalo i zapamtite kada neko zloupotrijebi vaše povjerenje, vrati vam okrutnošću za vašu dobrotu, iskoristi vašu iskrenost.
Džon Don je bio u pravu. Niko nije ostrvo, odvojeni od drugih, sposoban da živi bez problema, bez posledica po bilo koga drugog oko sebe. Čak i kada mogli, grijeh bi još uvijek bio smrtonosan.
U priči Oskara Vajlda «Slika Dorijana Greja», zgodni mladić koji je glavni lik romana poručio je svoj portret. Potaknut svojom ljepotom sa portreta on pravi dogovor sa đavlom: Svaki grijeh koji počini biće zabilježen na portretu dok će njegovo lice ostati mlado i nedodirnuto.
Vjerujući sebi, da je otporan na sve posledice svojih djela, Grej se spušta ravno do dna; zloupotrebljava povjerenje lijepe mlade djevojke, ubija čovjek, navodi prijatelja na samoubistvo. Za ostale, Grej ostaje mlad i zgodan kao što je bio naslikan na platnu. Jedino on vidi razvoj ružnoće svoje unutrašnjosti, kao što prikazuje portret koga on drži sakrivenog na tajnom mjestu.
Najzad on više nije mogao trpiti užasno optuživanje onoga što prestavlja njegova sakrivena slika. Vjerujući da je ona izvor njegove nesreće, on odlučuje da je uništi. Zaključavši se u svojoj sobi on pravi rez po platnu pokretom noža. Njegov sluga čuje vrisak iz sobe. Kada je ušao u sobu, pronašao je veoma čudesnu sitauciju. «Kada su ušli, pronašli su na zidu raskošan portret njegovog gospodara kakvog su ga poslednji put vidjeli, u svoj izuzetnosti njegove mladosti i ljepote. A na podu pored slike, ležao je mrtav čovjek, u kućnoj haljini, sa nožem zabijenim u svoje srce. Njegovo lice je bilo sasušeno, izborano i odvratno. Jedino na osnovu prsta na njegovoj ruci prepoznali su da je to on.»
Čak ako naši grijesi ne dotiču nikoga drugog, svako od nas posjeduje svoj portret Dorijana Greja. Vi znate na šta ja mislim. Kada naši emotivni ublaživači – alkohol, droga, hrana, prijatelji, (navedite svoj) – ne uspiju da nas preobraze i mi se probudimo u tihoj sobi prije svitanja, ta naša slika počinje da prijeti u tami. Urezano na njoj mi vidimo zapis svake naše pakosti, okrutnog i prezira dostojnog djela. Svaki naš neispravni motiv pojavljuje se u našem sjećanju. Iako jako dobro sakriven od svih drugih, mi mu ne možemo pobjeći.
Ne. Grijeh nije cool. Okrutnost i bol nikada nisu u modi. Bez obzira koliko bio u upotrebi, bez obzira kako sofisticirano izgledao, bez obzira kako nezainteresovano mi željeli da djelujemo, mi još uvijek znamo da zlo postoji. Mi to osjećamo u našim kostima i vidimo uticaje zla u svojim životima. Šta god rekli, mi znamo da živimo kao narušeni ljudi, u propalom svijetu i duboko u sebi osjećamo da tako ne bi trebalo da bude.
Ali šta mi možemo da uradimo?