Kad smo bili djeca, igrali smo se vrlo često “žandara i lopova.” U toj igri s njim je uvijek bilo muke i neprilike. Najstariji drug je raspoređivao, jednog lijevo: žandar, drugog desno: lopov. Kad bi došao red na njega: žandar, on se branio da neće, a kad bi mu poslije duže prepirke dopustili da bude lopov, on je i to odbijao.
– Dobro – govorio je nestrpljivo onaj koji je raspoređivao dječake za igru – ti se ne igraš.
– Ne, ja hoću da se igram.
– Pa šta hoćeš da budeš?
Oborenih očiju, on je zbunjeno slegnuo ramenima. Onda bi ga gurnuli ustranu. Igra bi otpočela. Ali on bi se ubrzo pomiješao sa ostalima, idući čas za čas za žandarima čas za lopovima i kvareći igru jednima i drugima. Svi su ga gonili i svaki čas se moglo čuti kako neki dječak viče:
– Pik, pik! Ovaj se ne igra.
A on bi stajao jedno vrijeme i zbunjeno i tiho ali uporno govorio: “Igram, igram !” I čim bi se igra nastavila, potrčao bi i on za njima, čas goneći lopove, čas bježeći pred žandarima.