Poslijepodne nekako otegnuto i bezvoljno. I zemlja i nebo imaju neodređenu boju pustoši i dosade. Na posrnuku ogradu starinskog groblja naslonio se stariji, slab čovjek. Nedaleko od njega, na sredini strme, izlokane ulice nekoliko dječaka. Zastali kao četica u pohodu, prepiru se glasno, a niko nikog ne sluša i ne čuje, jer je kod njih sve samo igra koja ima svoj smisao u samoj sebi, a ne u onom što se kaže ili učini. Jedan od njih drži visoko, kao zastavu, račvast prut na kome visi ubijen sljepić.
Čovjek pored ograde gleda dugo dječiju igru. Kad se malo utišaju, on im kaže slabim ali prijekornim glasom da je sljepić bezazlena, čak možda i korisna životinja koju ne treba ubijati. Nastaje potpuna tišina među dječacima. Onaj što drži prut sa sljepićem najviše je zbunjen. Stoji oborenih očiju i malko spuštene ruke. Pa ipak, on prvi nalazi riječi, jedno otegnuto i prkosno:
-Štooo?
– Pa tako, gre'ota je; on nije zmija.
– A… što onda liči na zmiju? – kaže dječak sa kolebanjem u glasu. Odmah mu priskače drugi dječak, malen i drzak.
– Što ne liči na… na…? –
Nije umio da kaže na što i zaćutao je, ali se odmah javi treći, podrugljivo, veselo:
– “Što ne liči na… mačku?
To odjednom rastjera svaku zabunu i prekide ćutanje među dječacima. Svi zagrajaše u jedan glas, okrećući se podrugljivo nasmijana lica prema starom čovjeku.
– Što ne liči na kravu?
– … na konja?
– … na kuću?
I sa tim riječima, kao sa raznim pokličima, krenuše dalje, četa crvenokožaca, sa trofejom visoko iznad glava. Čovjek, koji izgleda kao da leđima podupire grobljansku ogradu, gledao je za njima.
– Ubili bi vi i mačku. I konju bi rep iščupali. I kuću bi razorili, kakvi ste. I…
