Sasvim slučajno sam naletio na ono što je juče bila jedna od najvažnijih vijesti u svijetu: “Bin Ladena su, napokon, pronašli i likvidirali specijalci američke vojske željni da uspostave toliko očekivani mir u svijetu.” Sve važne ličnosti SAD-a, počevši sa zvijezdama TV serija i niskobudžetnih filmova, su objavile na svojim profilima društvenih mreža svoju radost te veličale i onaku veliku veličinu velike i moćne Amerike i njene vojske mirotvoraca. I svi se raduju, da ne kažem radujemo, jer je, eto, jedna od glavnih svjetskih opasnosti otklonjena i sada će sve biti bolje, ljepše i možemo očekivati happy end. Kao u priči – ili američkoj TV seriji, američkom niskobudžetnom filmu.
I pored sve radosti, siguran sam da neko ipak žali. Šta više, mogu reći da sam 100% siguran u to: ne zbog toga što živim u Bosni (jer će neki reći kako je to druga kuća Al Kaide) nego zato što takmičarski život na ovoj zemlji tako funkcioniše: dok nekom ne smrkne, drugom ne svane. Ali ne samo zbog toga. Postoje i oni koji su poznavali tu ličnost, tog čovjeka (neko čak reče, ako je uopšte postojao), na drugačiji način, nego što je on bio predstavljen u javnosti. On sigurno nije pile iz inkubatora i ima svoju majku, svog oca, i ostale bliske članove porodice. A porodica je na Bliskom istoku važnija pojava nego na zapadu.
I dok sam čitao ove vijesti, sjetio sam se odlomka iz knjige Braća Karamazovi, koji čini mi se da se uklapa nekako u cijelu ovu priču. Pročitajte ga i uvjerite se, uvjerite se u postojanje jedne druge stvarnosti, jednog posebnog oblika ljubavi, ljubavi roditelja, koja je samo blijedi odraz onoga što Drevna stara dobra knjiga opisuju i priakzuje kao Božju ljubav prema svakom čovjeku.
“U devetnaestom vijeku u jednoj ruskoj sudnici, toliko hladnoj da se činilo da čak i sjenke prisutnih pucaju, optuženi je – modrih usana i podbulog lica, sa nakostrešenim dlakama u bradi – upravo saslušao presudu na smrt. Kada ga je sudija upitao da li ima još nešto da kaže, uspravio se, nagnuo naprijed i pljunuo prema sudiji – tako da su se tri bijele pruge pljuvačke slivale sa prednje strane sudijske klupe. Sudnica se ispunila zaglušujućim glasovima punim negodovanja, nalik vojnoj bleh-muzici u kaleidoskopskoj oštroj hladnoći. Policajac je, odvlačeći osuđenika, morao da odgurne one koji bi osuđenika isjekli i rasuli po podu. Nasuprot ovoj bujici ljudskih tijela, jedna stara žena uspjela je da se približi osuđeniku i uhvati ga sprijeda za kaput, a on je, sa bolnim grčem, pokušao da se otrgne od nje i povikao “Ne!”
Svi su zastali sa oblačićima pare, koji su im se ledili iznad iskrivljenih usana. Gledali su ženu, čija je mala ruka provirivala iz grube odjeće. Čovjek, jedan od tužilaca, pozvao ju je: “Grušenjka Ivanovna!”
Stara žena se nevoljko okrenula.
“Grušenjka Ivanovna, zašto istrajavaš uz ovu zvijer?”
Gomila se složila. “Nikodom je najokrutniji zločinac.” Gomila je i ovo glasno potvrdila.
“Dokazano je da je izvršio nekoliko strašnih ubistava. Čula si ga kako priznaje da je udavio Pjotra Aleksandroviča, i to zbog čega – ničega?” “Ničega”, povikala je gomila.
“A dokazano je, bez ikakve sumnje, da je bio izvršilac krivičnog djela u tri nasilne smrti sa kojima su povezane pljačka, izopačenost, prevara i podmukle spletke. On je kriv, Grušenjka Ivanovna, kriv!” “Kriv!”
“Uz to nije pokazao nikakvu tugu, žaljenje, nimalo pokajanja. A odbio je da vidi i sveštenika!” “Sveštenika!”
“A sada je odbacio – lak i tebe!”
Ona je otvorila svoju šaku i ogrubjelim prstima pomilovala osuđenikov upali obraz. Kad je uzmakao glavu, milovanje se, iako u vazduhu, nastavljalo onim istim kratkim pokretima.
“Grušenjka Ivanovna, on tne ne želi ni blizu sebe.”
Žena je pogledala tužioca, zatim gomilu u sudnici, i okrećući se čekinjavom čovjeku, mrkog pogleda, kao umirućoj ptičici na svom dlanu – izustila: “Zar ne znate? … On je moje čedo?”