Pozitivna vrijednost negativnih vijesti

Prije par dana, razgovarajući sa prijateljem spomenuo sam termin “smrt.” On me je pozvao da budem obazriviji, kada su u pitanju takvi termini, jer bili smo u društvu djece. Pitao sam “Šta je problem sa smrću, ona je dio – šta više kraj – života?” “Znam, znam, ali nije baš ugodno razgovarati o tome – i ne treba se baviti negativnim pojavama,” priveo je kraju naš razgovor, ovim riječima.

Samo dva dana kasnije, čekajući u kopirnici slušao sam vijesti i priču o Libiji. Pitao sam drugara koji radi na tom mjestu, “Kako će se sve ovo završiti, šta misliš?” aludirajući na rat u Gadafijevoj zemlji. “Nemam pojma, ne slušam vijesti, dosta mi je negativnih informacija – samo pozitivno dolazi u obzir.”

Ova dva susreta a jedan stav su me naveli da razmišljam i pišem o pozitivnoj vrijednosti negativnih pojava. Odavno se pišu i štampaju knjige koje nas uvjeravaju koliko su negativne misli i pojave negativne i kako ih treba izbjegavati. Dosta tih tekstova dolazi u obliku “Uradi sam” a pozivani smo na vladanje sobom, usmjeravanje u pozitivnom pravcu, kreiranju pozitivnog uticaja a ne nedostaju ni New Age naklapanja o pozitivnoj energiji i zračenju.

U principu se slažem sa većinom premisa sadržanim u tim knjigama (osim onih New Age tipova), no mislim da svemu tome nešto nedostaje. Nedostaje stvarnosti, nedostaje realnosti jer je nemoguće izbjeći negativnosti. Niko ne kaže kako im treba dati prvenstvo i kako samo one moraju da oblikuju naš pogled na svijet, kako treba da vladaju našim ponašanjem i stavovima … kažu da sve počinje u umu, zar ne? Ali svejedno treba i ovim pojavama dopustiti da nađu mjesta u našem mozgu, bar na kratko, a evo zašto to mislim.

Ukoliko samo kratko razmislimo o nekim problemima ovog svijeta, a to nas ne odvede u stanje depresije i očaja (te potencijalnog suicida), to razmišljanje o negativnostima može potaknuti i pozitivne pojave poput npr. empatije i zahvalnosti. Koliko malih crnčića, ni krivih ni dužnih, umiru gladni svakodnevno jer su se samo rodili na tom mračnom kontinentu? I iako bi mi već danas popodne promijenili našu vladu i 3/4 službenika u svim organizacionim jedinicima iste, kod nas još uvijek nije ni slična situacija afričkoj. Mi smo se uglavnom navikli da svoje stanje poredimo sa boljim i želimo takvo. Ali možda nas ti isti crnčići navedu da kažemo “Bože pomozi,” prekrstimo se, prekrižimo, sklopimo ruke ili obavimo sedždu (zavisno od … mnogo toga) svaki put kada prelomimo ono malo “kruva” koga smo tog dana odlučili da pojedemo – a znamo da sa “kruvom” ima uvijek još nešto.

A možda, gledajući oko sebe i preko sebe, videći sve te nevolje i probleme sa kojima se drugi ljudi takođe suočavaju pomislimo kako postoji, možda, još nešto osim ovog što mi vidimo svojim očima i ovog života što ga ponekad nevoljko živuckamo. Možda zaista i postoji nešto više od ovih 60ak godina, koje preživimo, ako ih doživimo. Možda postoji i taj Bog o kome se priča uglavnom najčešće u trenucima ovih negativnih vijesti i pitamo se “Gdje je bio i šta je radio kad je “Fukušama” proradila?” Za mnoge je to sve “možda,” ali i to onda kada se nađu usred negativnih i ružnih situacija, koje nisu željeli, očekivali i kojima se nisu nadali. Samo onda razmišljamo o boljem. Jer čini se “istina je da se naši najbolji trenuci najvjerovatnije javljaju kada se osjećamo duboko neugodno, nesretno ili neispunjeno. Jer samo u takvim trenucima, pokrenutim od našeg nemira, postoji mogućnost da iskoračimo iz rutine i počnemo tražiti druge načine ili istinitije odgovore” (M. Scott Peck). Istina je da nas najčešće loše nagoni na bolje – ovo grozno prolazno ukazuje na ono dobro vječno.