Osmi mart je dan koji različiti ljudi pamte (i obilježavaju) na različit način. To sam razumio tek kada sam prvi put napustio prostore bivše nam Jugoslavije. Otkrio sam da postoje “jadni” ljudi i “siromašna” mjesta gdje se ne zna za Osmi mart ni za Prvi maj. A za nas sve ostale, sa ovih naših (znam da ovaj prisvojni pridjev trpi najviše nasilja i tumačenja) prostora, to je dan kada smo kao mali odnosili cvijeće učiteljici u školu a donosili majkama kući. A sve to nije bilo zbog velikog uspjeha Cockte, jugoslovenske verzije Coca Cole bez kofeina i ortofosforne kiseline (predstavljena 8. marta 1953. godine) nego zbog … e sad, tu se već ni istorija ne može složiti zašto baš na taj datum.
Najčešće objašnjenje se vezuje uz ženskog komunistu po imenu Klara Cetkin koja je 1911. pokrenula Međunarodni dan žena zahtijevajući jednake mogućnosti (plate i rada) te pravo glasanja za žene. Zanimljivo je da ono što je počelo kao pokušaj oslobođenja žena danas se smatra propalim pokušajem i nije fokus radikalnog feminizma. Pokušaj uspostavljanja jednakosti između polova je danas zamijenilo negiranje pola i polne razlike. U svakom od ovih slučajeva, seksualnost (pogotovo ženska) je predimenzionirana i stavljena u prvi plan, kao da ne postoji ništa drugo. Dovoljno je pogledati kako se žensko tijelo u medijima upotrebljava i zloupotrebljava. Jedan od ponuđenih odgovora na ovu problematiku dolazi i od slavne 
Džene Džejmison koja poziva žene da one, najzad, preuzmu inicijativu i da one umjesto muškaraca stanu iza kamere. Sve ovo pokazuje da se za stvarni problem traži još uvijek pravo rješenje.
Naravno, niko i ne pomišlja da bi se rješenje moglo pronaći u drevnom spisu, svetom za hrišćane, koji počinje izvještajem da su čovjek I ŽENA načinjeni prema Božjem obličju. “I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.” (1. Mojsijeva 1:27) Ovakav pogled na ljudsko porijeklo daje veoma uzvišeni položaj i jednom i drugom, mnogo veći nego što to uspijeva ideja o naglo uspravljenim majmunima koji su odjednom postali svjesni svoje privlačnosti i seksualnosti. Šta više, ova stara knjiga govori da prema Božjem mišljenju, kada je u pitanju stav svake osobe pred njim, tu postoji najveća moguća jednakost: “Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu.” Vrhunska jednakost i najveća moguća vrijednost, do koje se ne stiže borbom, nego predanjem.
Evo kako o tome piše Rob Bel u svojoj knjizi “Sex God“:
U početku nas je Bog stvorio po svom obličju. Znači, prvo nam je dao da nosimo određeno obličje. Zatim, Bog nam je dao pol: muški i ženski. Onda nam je Bog dao nešto da radimo, da vodimo brigu o stvorenom svijetu. Tek kasnije su došle razlike: različita mjesta stanovanja, boje kože, jezici i kulture. Ono što mi radimo jeste da mijenjamo redoslijed Božjeg stvaranja. Mi počinjemo sa različitim kulturama, bojom kože i nacionalnostima, i tek kad sklonimo pogled sa tih stvari, u stanju smo da sagledamo ono što nam je zajedničko – svi smo nosioci Božjeg obličja sa istim zadatkom da vodimo brigu o Božjim djelima stvaranja.
Ovo takođe usmjerava i po pitanju razumijevanja različite uloge koju imaju muškarci i žene te poziva na međusobnu ljubav i poštovanje. Bez obzira na dugogodišnje iskrivljavanje ove slike i na desno (od kvazi religioznih) i na lijevo (od agresivno sekularnih) ova slika i dalje ostaje da postoji kao smjernica i putokaz rijetkom broju onih koji odbace svaki oblik isticanje svoga ega, bilo kroz seksualnost, nasilje ili vulgarnost.