Jedan obućar došao je rabinu i postavio mu sledeće pitanje: “Kako da se posvetim jutarnjoj molitvi? Moje mušterije su siromašan svijet, imaju samo po jedan par cipela. Obično ih donose kasno uveče, i ja provedem skoro čitavu noć popravljajući ih – u zoru uvijek ostane još ponešto da se uradi ako hoću da svi imaju svoje cipele prije nego što krenu na posao. Zato vam postavljam ovo pitanje.”
“Kako si do sada radio?” upitao ga je rabin.
“Ponekad ju izgovorim na brzinu i bacim se na posao, ali od toga samo osjećam krivicu. Često se uopšte ne pomolim i tada mu muči neko osjećanje praznine, pa mi se, s vremena na vrijeme, kad podignem čekić, učini kao da mi srce uzdiše: “kako sam nesrećno, ne stižem čak ujutro ni da se pomolim.”
“Da sam Bog, taj uzdah bio bi mi mnogo dragocjeniji od molitve,” odgovorio mu je rabin.
Naravoučenije: “A kad se molite, ne budite kao licemjeri, koji vole da se mole stojeći u sinagogama i na raskršćima, da se pokažu ljudima. Istinu vam kažem: dobili su svoju nagradu. Nego, kad se moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i moli se svome Ocu, koji je u tajnosti, i uzvratiće ti tvoj Otac, koji gleda u tajnosti. Kad se molite, ne brbljajte kao pagani jer oni misle da će zbog mnogo riječi biti uslišeni.” (jev. po Mateju 6:5-7)