Za vrijeme krize tridesetih godina prošlog vijeka, jedan nezaposleni politički karikaturista tragajući za poslom obratio se jednom poznatom listu. Brzo su ga obavijestili da listu nije potreban karikaturista. Nije dopustio da ga negativan odgovor obeshrabri, već ga je prihvatio kao izazov, kao podsticaj da uloži veće stvaralačke napore. Sjeo je, nacrtao jednu karikaturu i poslao je uredništvu ovog lista.
Svake sedmice crtao je i istom uredništvu slao po jednu novu karikaturu. Poslije pedeset i dvije sedmice i pedeset i dvije karikature, od lista još nije bilo nikakvog odgovora. Morao je da prizna da je njegova hrabrost počela pomalo da slabi. Međutim, ipak je odbio da se preda.
Nova karikatura prikazivala je visoku zgradu bez prozora i vrata na prvom spratu. Jedan čovjek je očajnički trčao oko zgrade vičući: “Sigurno postoji neki put koji vodi unutra!” Ovoga puta redakcija je poslala telegram: “Dođite, postali ste naš član. Mi smo se predali!”
Naravoučenije: “Dugo nadanje mori srce…” (Priče Solomunove 13:12a)