I prije nego sam postao pionir, igrali smo se rata, švaba i partizana naravno. Za razliku od one pjesme u kojoj “niko od nas neće neprijatelj da bude” bilo je onih koji se nisu bunili da to budu jer su, iako mali, znali da se ne može igrati rata a da neprijatelja ne bude. A ratne igre su nam raspirivali i partizanski filmovi koje smo s oduševljenjem gledali i gutali. I kada god bi se pokojni Boris Dvornik odazivao sa “Bambino” (u filmu Most) mi smo plakali i još više se ispunjavali pravednim gnjevom protiv neprijatelja i okupatora, a klicali od radosti kada su švabe ubijane iz svakog metka Bate Živojinovića.
A onda su odrasli malo promijenili priču u školskim knjigama i uveli nove pozitivne figure koje nisu spominjali, bar ni po čemu pozitivnom, u ranijim knjigama koje su mene i moje školske drugare spremale za testove “Titovim stazama revolucije.” I tako mali a zbunjeni, okrenuli smo se američkim filmovima, u kojima se uvijek znalo ko su pozitivni ratnici (Rambo i drugari), a negativni su svi koji su protiv njih. Tako je to išlo do trena kada je rat ušao u naše dvorište i kada smo već bili usmjereni i znali tačno kome treba dignuti tri prsta, a kome samo srednji prst. Praznike smo proslavljali tako što smo pucali iz puške, a u školi smo razmjenjivali prvo čaure, a onda metke.
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=dztB6ZFrptk&fs=1&hl=en_US]
Prošlo je vrijeme, a sa njim i rat kada su mene pozvali u vojsku. Već tada je u mojoj zemlji postojala opcija za služenje ili nesluženje vojnog roka. Kad sam ušao u vojni odsjek, teta službenica me dočekala riječima: “Šta je student, došao si najzad da služiš vojsku?” Pošto su partiznaski filmovi i slike odavno izblijedile u mojoj glavi, njih su zamijenila komšija poginulih u onome što su jedni zvali oslobodilački, drugi agresorski, a treći građanski rat, i pošto sam već bio dovoljno velik da razmišljam svojom glavom, rekam sam: “Ja ne bih, ako ne moram,” i potpisao list, koji mi je dotična gospođa pružila. U mom selu mi se niko nije otvoreno smijao, ali znao sam da nemam baš mnogo toga da podijelim sa drugarima koji su pričali svoje doživljaje iz vojske, onih šest mjeseci koje su proveli sjedeći u jednoj od par kasarni koje stranci nisu bili zatvorili. I znao sam da će moji pacifistički stavovi i mnogo godina kasnije biti smatrani zastarjelim, pogrešnim i izdajničkim.
I danas, kad god tokom praznika čujem pucnjeve iz pušaka propraćene agresivnom retorikom nacionalističkih političara, sjetim se novih generacija djece koja odrastaju uvjerena da je “čovjek čovjeku vuk,” da “pakao su drugi ljudi” i da je “Zlatno pravilo” najgluplje što možeš izabrati u životu, a koje kaže: “I kako hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima onako. Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro, i dajite u zajam ne nadajući se ničemu; i biće vam velika plata: bićete sinovi Najvišega, jer je On blag i neblagodarnima i zlima” (jev. po Luki 6:31.35). I molim: “Da rata ne bude …”