Kada biste imali priliku da Bogu postavite pitanje, šta biste ga pitali? Kada gledamo druge u određenoj poziciji često znamo reći: „Eh, kad bih ja bio na njegovom mjestu …“ A onda, kada nas život dovede u sličnu situaciju, ne znamo uvijek svi da se najbolje postavimo i da najispravnije reagujemo. Možda je slično i sa ovim uvodnim pitanjem – jer kada pogledamo u Bibliji, prvo pitanje koje je čovjek postavio Bogu, čini nam se da je bilo i mnogo boljih izbora.
To je pitanje koje je Kajin postavio: „Zar sam ja čuvar brata svojega?“ Naravno, u pitanju je i određeni kontekst – možda bi ovo pitanje bilo potpuno drugačije, da su drugačije bile okolnosti. No za mene je veoma zanimljivo da je upravo ovo prvo pitanje koje je ljudsko biće postavilo Bogu. (1. Moj. 4:1-10).
Događaj počinje rođenjem Kajina. Poslije svega što je opisano u drugom poglavlju, nakon što su Adam i Eva protjerani iz edemskog vrta, dobili su bebu. I kao kod svake prinove i ovdje mi u tekstu osjećamo euforiju i radost. Mnogi čitaoci se slažu da se u riječima koje je Eva izrekla nazire očekivanje dolaska budućeg Mesije: „Dobih čovjeka, Gospoda.“ Bog je obećao da će ženino potomstvo donijeti obnovljenje Raja i kada se Kajin rodio, Eva je očekivala da on bude ispunjenje Božjeg obećanja. Koliko veće razočarenje je doživjela kasnije!
I onda, rađanje drugog sina, Avelja, ne prati nikakve propratne informacije. Čitamo samo da je rođeno drugo dijete, koje su nazvali Avelj i koje je opisano kao „brat Kajina.“ I kroz cijelo ovo poglavlje, Avelj se spominje devet puta, od toga sedam puta je označen kao „Kajinov brat.“ Interesantnu poruku nam pisac ovih riječi želi time uputiti: kao da je neophodno i nas, a i samog Kajina, stalno uvjeravati da je Avelj Kajinov brat, jer sve što se dešava u cijelom ovom događaju ne odgovara takvoj postavci stvari. Ova dva brata se ne ponašaju kao braća!
Dalje slijedi njihov izbor zanimanja, izlazak pred Boga te Božije odobravanje Aveljevog prinosa i neodobravanje Kajinovog. Veoma često se čuje kako je u pitanju ispravna žrtva. Ali dopustite da razmišljamo i na drugačiji način: sam tekst kaže da je Bog prvo pogledao na … na onoga koji je prinio dar, pa onda na sam dar. I iz ovog teksta čini se da je Bogu mnogo važnije sa kakvim mi stavom dolazimo Bogu, a ne samo sa kakvim darom dolazimo pred Boga. Ili drugim riječima, stav kada nisi na bogosluženju je mnogo važniji nego stav kada si na bogosluženju. Ono što je Bogu prvenstveno važno jeste naš karakter, naša unutrašnjost. Jer Kajin je taj koji pokazuje loše emocije u Božjem prisustvu. Čak i poslije pogrešno prinesenog dara, Kajin nije odbačen: šta više, Bog se obraća njemu, a ne Avelju, ispravnom.
Nakon Božjeg prvog obraćanja Kajinu, mi ne vidimo Kajinovu reakciju. On ne odgovara, kao da ignoriše Božje riječi. I dalji opis događaja potvrđuje ovu pretpostavku: i pored Božje opomene Kajin nastavlja svojim putem i izvršuje prvo ubistvo, koje je ujedno i bratoubistvo. Jer za svoje neuspjehe, šta više duhovne prirode, Kajin smatra krivcem svog brata. Vjerovatnije je da je Kajin bio gnjevan na Boga ali brat mu je bio bliži. I tako dolazimo do tog prvog pitanja, ili tačnije dva pitanja: Božjeg i Kajinovog.
Gdje je Avelj brat tvoj? Ne znam; da li sam čuvar brata mog ja? (prevod sa jevrejskog jezika)
Zašto Bog počinje upravo ovim pitanjem? Ono ima sličnost sa Božjim nastupom nakon prvog grijeha u Edemu: Gdje si? Ovdje je postavljeno pitanje gdje je tvoj brat, tvoj bližnji. I kao da nas ovo upućuje na naše dvije odgovornosti: ispravno razumijevanje lične pozicije (stanja ili mjesta) – gdje sam ja? i razumijevanje pozicije mog brata – Gdje je Avelj brat tvoj? Ova dva pitanja, ili samo ovo drugo pitanje, podsjeća da duhovni život nije život izolacije. Postoji odgovornost prema drugima oko nas. Mi bi trebali znati gdje su oni, a ne samo gdje smo mi.
U stvari, ako uporedimo Adama i Kajina, dobićemo zanimljive rezultate:
– Dok je Adam nagovoren na grijeh, Kajina je nemoguće odgovoriti od grijeha.
– Dok je Adam prihvatio ukor za grijeh, Kajin ironično odgovara na taj ukor.
– Dok je Adam prihvatio odgovornost (i kaznu), Kajin je propričao tek kada se dotaklo njegove kože.
Evo jedne zanimljive misli u ovom kontekstu:
„Istinska, plemenita dobrota bez interesa se tako rijetko nalazi među bogatima. U svojoj ambiciji prema bogatstvu oni zanemaruju potrebe čovječanstva. Oni ne mogu vidjeti i osjetiti neugodnu poziciju svoje braće u siromaštvu, koji su možda jednako teško radili kao i oni. I poput Kajina oni kažu: „Zar sam ja čuvar brata svojega?“ „Ja sam teško radio za ono što imam, imam pravo na to.“ Umjesto da se mole „Pomozi mi da osjetim jade svog brata,“ njihova stalna težnja je da zaborave potrebe drugih, njihove jade i potraživanja.“
Posebni naglasak ovog teksta je u kontekstu sebičnosti i poziva na odgovornost. Vjerovatno postoje i bolji biblijski tekstovi koji govore o ovom problemu, ali Božje pitanje i Kajinov odgovor nam pokazuju da je veoma lako moguće početi živjeti samo za sebe, kao da ste jedini na svijetu. I ovdje se jako dobro uklapa pitanje: „Gdje je brat tvoj?“ „Ne znam, to nije moj posao!“ može biti naš odgovor. Ali vjera, bez ovog aspekta, nije vjera, bar ne Hristova. Da bi doživjeli stvarnost Boga u našem životu, neophodno je da imamo i stvaran odnos sa našim bližnjima. Sa druge strane je življenje koje je usmjereno samo u jednom pravcu, u svom.
I upravo zato su ova dva pitanja: Gdje je brat tvoj? i „Da li sam ja čuvar brata mojega?“ dobra kao predmet razmišljanja na početku jedne nove godine, u kojoj uglavnom pravimo planove i razmišljamo samo (svako) za sebe.