Svako vrijeme praznika dočekujemo sa nestrpljenjem. Nije to samo zbog velikog broja dragih ljudi koje samo u ovo vrijeme viđamo i sa kojima se družimo, koji nam dolaze i kojima odlazimo … nije to samo zbog ukusne i pretjerane hrane koja se tih dana pojede niti je zbog pića koje se popije. Postoji nešto u vazduhu, nešto što očekujemo da će ovaj put biti posebno, drugačije i “baš ono.”
Ali prođu i praznici. Ostane još samo par njih da vise u tom januaru, nekako kratko, kao na vjetru. Čini se da oni još brže prođu. I vraćamo se normalnom životu, ono “nenormalno” vrijeme praznika, druženja, pjesme i radosti ostaje samo na kalendaru. I na slikama koje gledamo opet sledeći put kada se sakupimo. O sledećim praznicima. I tako od godine do godine. Kaže mi moj prijatelj gastarbajter: “E mi za ovo samo i živimo, i radimo, i skupljano novac. Da dođemo ovdje, da se vidimo i družimo, i usput pokažemo zlobnicima svoje novo auto, kako imamo i kako smo uspjeli…”
I kao u Balaševićevoj pjesmi pitamo se “Da l’ je sve bio samo fol?” Da li je naše očekivanje našlo svoje ispunjenja? Da li su naše težnje za nečim višim i apstraktnijim, koje ovi praznici nude, imalo zadovoljene? I postoji li taj neki praznik, neko veselje, slavlje, druženje, koje traje i koja zaista nas ne ostavlja ravnodušnim, ili bar ne mamurnima?
Zanimljivo je da kada Biblija, Sveta knjiga hrišćanstva govori o vječnom druženju spašenih ljudi sa Bogom, ona o tome govori u kontekstu slavlja, praznika, svadbe, gozbe, druženja (jev. po Mateju 22:2, 25:1, po Luki 22:18). Naravno, glavni sastojak tog praznika nije “jelo i piće,” kako upozorava apostol Pavle (Rimljanima poslanica 14:17) ali je jelo i piće dio tog carstva, te velike večere na koju sam Isus, stojeći pred vratima svakog ljudskog srca, poziva (Otkrivenje Jovanovo 3:20). Da li je moguće da fragmenti te misli i ideje, o vječnom carstvu nebeskom, punom radosti i veselja, zajedništva i druženja, sreće i smisla, bez kraja i žalosti … da li je moguće da se sve to zajedno nekako čudno pomiješa u svakom našem prazničnom okupljanju, podsjeća i zove na onu posebnu večeru, na onaj poseban praznik, koji neće posjedovati postprazničnu depresiju?