Notice: Function _load_textdomain_just_in_time was called incorrectly. Translation loading for the rank-math domain was triggered too early. This is usually an indicator for some code in the plugin or theme running too early. Translations should be loaded at the init action or later. Please see Debugging in WordPress for more information. (This message was added in version 6.7.0.) in /home/DMisao/web/duhovnamisao.com/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114
Postpraznična depresija - DUHOVNA MISAO

Postpraznična depresija

Svako vrijeme praznika dočekujemo sa nestrpljenjem. Nije to samo zbog velikog broja dragih ljudi koje samo u ovo vrijeme viđamo i sa kojima se družimo, koji nam dolaze i kojima odlazimo … nije to samo zbog ukusne i pretjerane hrane koja se tih dana pojede niti je zbog pića koje se popije. Postoji nešto u vazduhu, nešto što očekujemo da će ovaj put biti posebno, drugačije i “baš ono.”

Ali prođu i praznici. Ostane još samo par njih da vise u tom januaru, nekako kratko, kao na vjetru. Čini se da oni još brže prođu. I vraćamo se normalnom životu, ono “nenormalno” vrijeme praznika, druženja, pjesme i radosti ostaje samo na kalendaru. I na slikama koje gledamo opet sledeći put kada se sakupimo. O sledećim praznicima. I tako od godine do godine. Kaže mi moj prijatelj gastarbajter: “E mi za ovo samo i živimo, i radimo, i skupljano novac. Da dođemo ovdje, da se vidimo i družimo, i usput pokažemo zlobnicima svoje novo auto, kako imamo i kako smo uspjeli…”

I kao u Balaševićevoj pjesmi pitamo se “Da l’ je sve bio samo fol?” Da li je naše očekivanje našlo svoje ispunjenja? Da li su naše težnje za nečim višim i apstraktnijim, koje ovi praznici nude, imalo zadovoljene? I postoji li taj neki praznik, neko veselje, slavlje, druženje, koje traje i koja zaista nas ne ostavlja ravnodušnim, ili bar ne mamurnima?

Zanimljivo je da kada Biblija, Sveta knjiga hrišćanstva govori o vječnom druženju spašenih ljudi sa Bogom, ona o tome govori u kontekstu slavlja, praznika, svadbe, gozbe, druženja (jev. po Mateju 22:2, 25:1, po Luki 22:18). Naravno, glavni sastojak tog praznika nije “jelo i piće,” kako upozorava apostol Pavle (Rimljanima poslanica 14:17) ali je jelo i piće dio tog carstva, te velike večere na koju sam Isus, stojeći pred vratima svakog ljudskog srca, poziva (Otkrivenje Jovanovo 3:20). Da li je moguće da fragmenti te misli i ideje, o vječnom carstvu nebeskom, punom radosti i veselja, zajedništva i druženja, sreće i smisla, bez kraja i žalosti … da li je moguće da se sve to zajedno nekako čudno pomiješa u svakom našem prazničnom okupljanju, podsjeća i zove na onu posebnu večeru, na onaj poseban praznik, koji neće posjedovati postprazničnu depresiju?