Iz knjige Phillipa Yenceya Jesus I Never Know sam naučio nešto više o Božiću. Prvi božić, rođenje Isusa Hrista je bilo daleko od idile koju vidimo na božićnim čestitkama: snijegom pokriven brežuljak, predivna mala kućica u dolini iz čijeg dimnjaka se puši što je znak da je unutra toplo a kroz prozore sija svjetlost odašiljući radost. Iznad je nebo puno zvijezda i iako je sve to na papiru do vas čak dopiru i zvuci muzike i radosti. To je božić sa naših razglednica i božić koga mi ljudi slavimo i božić koga volimo.
Ali istina je, kao i obično, nešto drugačija. Prvi božić je bio obilježen krvlju, smrću nevinih beba, plačom žalosnih majki i škrgutom zuba gnjevnih očeva, koji su željeli osvetu a nisu mogli ništa da učine. Isusovo rođenje je obilježeno ubistvom nevine djece, pokoljem velikog broja novorođenčadi i malo starije djece. „Tada Irod kad vidje da su ga mudraci prevarili, razgnjevi se vrlo i posla te pobiše svu djecupo Vitlejemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže, po vremenu koje je dobro doznao od mudraca. Tada se zbi što je kazao prorok Jeremija govoreći: Glas u Rami ču se, plač i ridanje i jaukanje mnogo; Rahilja plače za svojom djecom i neće da se utješi, jer ih nema“ (jevanđelje po Mateju 2:16-18).
To je slika pravog prvog božića. Ako je rođenje Isusa započelo ovako, to je govorilo da ni njegov život, a ni kraj neće biti drugačiji. U suštini, hrišćanstvo, biblijsko hrišćanstvo, se razlikuje od svih drugih religija jer ne slavi život svog osnivača, nego njegovu smrt. Predivna je stvar to što se Isus rodio na zemlji; ali da se samo rodio i živio, a da nije umro zamjeničkom smrću za ljude i vaskrsao, njegov život (a ni slavljenje Božića) ne bi imao mnogo smisla.