Mjesto misioniranja u međureligijskom dijalogu

Međureligijski dijalog je atraktivna tema za vjerske denominacije još od prvih susreta ove vrste koji su začeti unutar hrišćanskih crkava te kasnije prerasli u Svjetski savez crkava (WCC).[1] Ovaj dijalog nije ostao samo u okvirima hrišćanstva nego je proširen i na nehrišćanske denominacije formiranjem posebnog tima u okviru WCC za uspostavljanje različitih susreta hrišćana i nehrišćana u cilju izgradnje povjerenja, susretanja na zajedničkoj platformi te razmatranje različitosti.[2]

Kao i za svaku drugu pojavu, postoji afirmacijska i negacijska strana. Afirmacijska strana nalazi podršku mnogih globalnih udruženja među kojima su vodeća Tanenbaum centar te UNESCO-v program međureligijskog dijaloga. Uklanjanje sukoba, mržnje i vjerskih ratova zacijelo je cilj vrijedan divljenja i podrške, te kao takav nalazi prihvatanje među mnogim manjim i većim religijskim grupacijama.

Sa druge strane, protivnici ovakvog vida dijaloga ne zagovaraju toliko zajedničke susrete i razgovor koliko ističu potrebu istraživanja i otkrivanja istine te težnja svih ka istoj. Logika (i skoro svaka sveta knjiga [3]) nalaže da je nemoguće da dva protivna koncepta budu prihvaćena kao istinita – te slijedeći tu logiku teže širenju ideje koju su prihvatali i kojoj su se predali.

U ovoj ideji međureligijski dijalog doseže jednu kritičnu tačku – pitanje misije, misionstva ili misioniranja. Upravo iz sličnog razloga te posebnog načina posmatranja sebe same [4], svjetski najbrojnija hrišćanska denominacija Rimokatolička crkva nije član WCC iako već 30 godina veoma blisko sarađuje sa WCC. Na ovom mjestu postavljamo pitanje cilja i svrhe postojanja svake druge denominacije te njena misionska uloga u okviru međureligijskog dijaloga?

Svaki pojedini vjernik i propovjednik vjere drži da je ono što vjeruje istinito i potrebno da se podijeli sa drugima, što čini suštine ideje misioniranja. Sa druge strane, odgovor na ovakvo djelovanje u određenim slučajevima će biti prihvatanje te ideje koja se razlikuje sa dotadašnjim ličnim opredjeljenjem. Tada nastupa ono što nije baš popularno u međureligijskom dijalogu i oslovlja se pomalo grubom riječju prozelitizam, što nije dopustivo i potrebno ukoliko se prihvata ideja jednakosti svih religija. No prihvatanje jednakosti religija je osnova za međureligijski dijalog.

Stoga je potrebno naučiti iskrene vjernike svake denominacije da pored čvrstog ličnog uvjerenja i praktikovanja svoje vjere prihvate postojanje različitog i drugačijeg, naročito ako vjeruju u postojanje jednog božanskog suverenog bića koje u svojoj svemoćnosti dozvoljava postojanje različitosti iako argumenti koji su gore navedeni isključuju mogućnost postojanja suprotnih koncepata istine. Upravo to i jeste smisao tolerancije: dopuštanje postojanja drugog i drugačijeg te nekorištenje sile ili nepravde za napad. To opet ne znači prihvatanje svakog pogleda na svijet niti odsustvo kritike, a naročito ne zaustavljanje od traganja za istinom.

Umjesto stalnog sastajanja i razgovaranja o identičnim ili sličnim crtama vjere i prakse kako do sada funkcionišu međureligijski skupovi, bilo bi korisnije u međureligijskom dijalogu podijeliti ono u čemu se denominacije razlikuju. Tako bi smisao postojanja svake pojedinačne religije došao do izražaja, a stvarni tragaoci za istinom bi imali priliku upoznati se sa određenim pogledima sa kojima se zbog predrasuda, geografske lokacije, nezastupljenosti dotičnog pogleda u medijima ili bilo kog drugog razloga nisu do sada imali priliku upoznati. To bi jednako bilo korisno i ljudima koji duboko praktikuju svoju vjeru, a slabije su teorijski upoznati sa njom, jer bi u susretu sa drugačijom bili potaknuti na revnije istraživanje i upoznavanja sa svojim tačkama vjerovanja.


[2]Još davne 1937. godine crkvene vođe su se složile oko uspostavljanja Svjetskog saveza crkava, ali njena zvanična organizacija je odložena drugim svjetskim ratom, sve do avgusta 1948. godine, kada su predstavnici stočetrdeset crkava okupljanjem u Amsterdamu konstituisale WCC. (http://www.oikoumene.org/en/who-are-we/background.html).

[3] Na primjer, Jevanđelje po Jovanu 14:6, Kur’an 3:83-85, 18:103-107.

[4]Kongregacija za nauk vjere je objavila dokument pod naslovom „Odgovori i pitanja“ koji se odnose na neke aspekte crkvene doktrine, a prema kojem je Katolička crkva jedina Kristova crkva. Po tom tumačenju, Katolička crkva jedina je onakva kakvu je Krist osnovao i kakva će ostati, dok se ostale kršćanske zajednice, kao primjerice protestanti, ne mogu nazivati Crkvom, a jedino pravoslavci imaju nekih elemenata Crkve (http://krscanstvo.net/index.php?option=com_content&task=view&id=748&Itemid=26).

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s