Počelo je.
Počeli su ovo pitanje da nam postavljaju drugi, direktno i indirektno. Postavljamo ga i mi sami sebi. Postavljaju nam ga plakati sa zidova i izloga – skoro da možemo čuti kako viču sa tih papirnatih reklama:
„Sinan, Hasan, Jašar, Šaban, Milo, Seki i još neki.
Mala Maja Marijana, Anči, Brzi i Dajana, Kemiš, Roda, Jami,
svi zajedno u kafani, i naravno Džej.“
Iskreno pokušavam da ne budem kritičan prema ovoj pojavi. Vjerovatno je moja odbojnost povezana, pored ostalog, i sa nekim ratnim „novim godinama“ koje sam kao dijete proveo u mraku (bez struje, a time i televizije). Pokušavam da ne budem kritičan i da gledam to sa druge strane pitajući se da li ljudi zaista vjeruju u Novu godinu? Vjeruju li uistinu u čestitanje i nadanje, u želje i njihovo ispunjenje? Da li stvarno očekuju promjenu, nešto bolje? Sigurno je veoma malo onih koji misle da će noć ludovanja ili „najluđa noć“ promijeniti bilo šta osim tih nekoliko trenutaka njihovih života. Sutradan će sve biti isto. A možda i gore.
Ipak ta cijela gužva nešto govori, i to veoma jasno: mi želimo jedno takvo stanje radosti, druženja i proslave. I nije dovoljno da traje jednu noć (upravo zato među nekim narodima par dana poslije počinju dalje proslave i drugi praznici). Želimo da i naš život poprimi bar na kratko one linije i karakteristike koje vidimo na televizije za vrijeme ovih praznika: porodično bezbrižno okupljanje, mnogo ukusne hrane, snijeg koji pada kroz prozir, ukrašeni grad, svijeće i pjesma … jednostavno, da sve bude lijepo i novo.
Sve to govori da vjerovanje i nadanje nije nestalo. Mi želimo da vjerujemo! Samo je objekat naše vjere i nade drugačiji. Za jedne je to zaista utjelovljeni hedonisitički bog raznih formata. A za druge utjelovljeni i skromni Isus iz Nazareta. I nekako je baš ovo vrijeme kad se oni isprepliću.
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=mQ6ecVE8VzM&fs=1&hl=en_US]
U jednom od svojih čitanja Svetog pisma, kada se našao u svom rodnom gradu, Isus je pročitao tekst koji kaže: „Duh je Gospodnji na meni, zato me pomaza da javim radosnu vijest siromašnima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovijedim zarobljenima da će se otpustiti i slijepima da će progledati, da otpustim sužnje; i da propovijedam prijatnu godinu Gospodnju“ (jev. po Luki 4:18-19).
Isusov dolazak na ovu zemlju trebao je da bude, po njegovim riječima, za one u njegovom vremenu i okruženju, vrijeme “Nove godine.” On je tvrdio da on svojom ličnošću, svojim životom i još važnije, svojom smrću uistinu donosi odgovor na naše nade, moje i tvoje. Njegova ličnost donosi tu prijatnu, ili u našem kontekstu, Novu godinu. Taj događaj nije ograničen na samo jednu noć ili dan u godini. To se dešava onog trenutka kada se mi odlučimo za Njega, za vrijednosti koje je On propovijedao. Zato u kontekst radosti, proslave i očekivanja, ne zaboravimo na ovaj aspekt i ovaj drevni poziv Isusa iz Nazareta. Jer nije nam toliko potrebna nova godina, koliko novi ljudi.