Svaki roditelj ima svoje principe koje zastupa i koje želi da prenese na svoju djecu. To je njegovo neutođivo pravo. Naravno, u onim slučajevima kada roditelji pređu granice “normalnog” ponašanja i odgoja svoje djece (to normalno varira od kulture do kulture, te od države do države) i društvo se uplete i skreće pažnju na ovaj ili onaj način. Zanimljiva je pojava kada se “društvo” upliće, iako roditelji nisu prešli nikakve granice nego jednostavno drže do određenih načela koje žele da i njihov potomak naslijedi i prihvati. Nije važno da li je u pitanju religijska praksa ili zdravstveni princip (da “dijete ne jede slatkiše”) veoma česta pojava je da drugi ljudi uskoče i predlažu svoja pravila ili što je mnogo češće, žele da olabave tuđa. “Ma neka pusti ga, nema veze, ima vremena …” su samo neke od rečenice koje čujete u trenutku kada djetetu uskratite bilo šta što mislite da mu ne treba: igračku iz izloga, meso iz tanjira (roditelji vegeterijanci), slatkiš iz kutije.
I uvijek se to pokuša provući olako, kroz šalu, ne razmišljajući o posledicama koje svaka navika pravi u karakteru svakog pojedinca, pa i djeteta: ponovljena navika jeste karakter. Ako slučajno roditelj i dalje ostane pri svom mišljenju i stavu, on odmah poprima karakteristiku osobenjaka, pametnjakovića i sličnih osoba. Ne mislim da znam sve i da dijete treba da odrasta u stezi i okovima, ali isto tako sam protiv stavova “slobodne djece Samerhila” koje sve češće sretnem u djeci i mladima na ulici. Ne treba biti astro fizičar pa primijetiti kako toj djeci niko nikada nije ništa zabranio niti uskratio: uđem u svoje dvorište i nađem “klinca” od 16-17 godina kako mokri pred mojim ulaznim vratima!! Na moje čuđenje i iznenađenje, on se još počne svađati sa mnom i tvrditi kako baš “ništa” nije radio. Iako ga lokva pored njegovih nogu izdaje.
Zašto je naše društvo često naopako okrenuto i zašto su tako malobrojni ljudi koji dopuštaju roditeljima da odgajaju svoju djecu na način koji oni misle da je najbolji? Ne znam. Ali znam i želim samo jedno: Bog mi je povjerio ovaj dragocjeni teret i želim da ga pred njega iznesem znajući da sam uradio najviše što mogu; želim uistinu da se ne crvenim zbog njega, koliko god to zvučalo staromodno; i zato prijatelji, ne kvarite mi dijete – pa makar da ste mi najbliži i najdraži.
Za kraj par misli jednog duhovnog pisca, sa kojima i ne morate da se složite ako ne želite:
Bio je popustljiv kao otac. Volio je mir i udobnost pa se nije služio autoritetom da ispravlja zle navike i strasti svojih sinova. Umjesto da im se suprostavlja ili da ih kažnjava, on se pokoravao njihovoj volji i dozvoljavao im da čine sve što hoće. Umjesto da vaspitanje svojih sinova smatra svojom najvažnijom dužnošću, potpuno ga je zanemario. … Zatvarajući oči pred strašnim posledicama svog ponašanja, dozvoljavao je svojoj djeci da čine sve što žele i tako zanemario njihovu pripremu da služe Bogu i ispunjavaju svoje životne dužnosti.
Nema većeg prokletstva za dom od dozvole mladima da čine sve što žele. Kad roditelji ispunjavaju svaku želju svojoj djeci i popuštaju im i kad znaju da to nije dobro za njih, djeca vrlo brzo prestaju da poštuju takve roditelje, prestaju da poštuju božanski i ljudski autoritet i postaju zarobljenici sotone, prepuštajući se potpuno njegovoj volji. Uticaj nesređene porodice je vrlo širok i razorno djeluje na cijelo društvo. On se pretvara u poplavu zla koja razara domove, društvene zajednice i potkopava vlast.