Sve se činilo da će to biti još jedna obična vožnja vozom. Ali snažni udar lokomotive dok je voz prelazio most na rijeci, izmijenio je planove svih putnika. Nekima zauvijek. Među njima je bilo dvoje roditelja koji su u trenutku nesreće prvo pomislili na svoju ćerku Andreju, koja je putovala zajedno sa njima. Dok je voda prodirala u voz koji je tonuo, njihova jedina briga nije bila lična sigurnost, nego pokušaj da se sve uradi za svoju ćerku.
Slične nesreće u kojima se roditelji žrtvuju za svoje potomstvo, bezbroj puta su se ponovile u ljudskoj istoriji. Ljudi koji promovišu evoluciju objašnjavaju ovakva djela nagonom za produženje vrste (reproduktivnim napretkom). Ali kako objasniti ovaj događaj ako znamo da je jedanaestogodišnja Andreja bila potpuno nepokretna, vezana za invalidska kolica i bolesna od cerebralne paralize? Ova bolest ne samo da uzrokuje teškoće pri kretanju nego i u razvoju djeteta, epileptične napade, poteškoće u govoru, u učenju te probleme sluha i vida. Sa evolucione tačke gledišta, bilo je mnogo korisnije da prežive roditelji a ne njihovo dijete. Čini se da je ipak jedino snažna ljubav mogla da navede roditelje da zanemare nagon za ličnim preživljavanjem i da se bore za spasavanje svog bolesnog djeteta. Termin koji objašnjava cijeli ovaj događaj je „žrtva.“ Roditelji su se žrtvovali za svoje dijete.
I prije nego nas sve ovo asocira na najveću žrtvu u istoriji ljudske istorije, žrtvu Boga za ljude kroz Isusa Hrista, hajde da razmišljamo korak dalje: o neophodnom žrtvovanju onih koji se nazivaju Hristovi sledbenici, za druge, za ljude oko sebe. Šta si ti spreman da uradiš? Ili još bolje, gdje nalaziš motivaciju za tako nešto, za žrtvovanje svog vremena, svojih sposobnosti, svojih sredstava, za druge ljude koji veoma često to neće ni primijetiti kao tvoju žrtvu, a još manje zahvaliti?
U 2. poslanici koju je apostol Pavle napisao crkvi u Korintu nalazi se veoma zanimljiv tekst koji nam može pomoći da odgovorimo na gore postavljeno pitanje. 2. Korinćanima 5:1-15.
U prethodnom, 4. poglavlju, Pavle piše o nevoljama sa kojima se susreće dok propovijeda Isusa Hrista. Utjeha koju on nalazi u tim nevoljama je nada u vaskrsenje i vječna slava. Na ove misli se on nadovezuje u petom poglavlju govoreći o svojoj želji za tom promjenom. Pavle je toliko bio uvjeren u ovu svoju misao da izjavljuje da bi više volio umrijeti nego živjeti. Mi to ponekad ne možemo u potpunosti razumjeti; osim kada se i sami nađemo u problemima. Kada nas život zaista pritisne, onda shvatamo nešto malo od ove velike Pavlove želje: otići i biti sa Gospodom, dosta je više.
I da neko ne bi pomislio kako se on hvališe svim tim što se dešava sa njim, on zapisuje ovaj dobro poznati stih: “Jer ljubav Božija nagoni nas, kad mislimo ovo: ako jedan za sve umrije, to dakle svi umriješe. Hristos za sve umrije, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji za njih umrije i vaskrse.” Veoma važan tekst i veoma jaka misao. Često čitam(o) Bibliju ne razmišljajući u potpunosti o primjeni tih tekstova u svom životu.
“Ljubav Božija – ovaj izraz (αγαπη του χριστου) se može razumjeti na dva načina: Hristova ljubav prema Pavlu i kao Pavlova ljubav prema Hristu. Koje od ova dva značenja je tačnije? Ja vjerujem da su oba tačna, s tim što znamo da Hristova ljubav, dobrota, budi naš odgovor prema Njemu, našu ljubav. Tako da Pavle kaže da je ono što njega motiviše u radu upravo taj odnos koji postoji između njega i Hrista. Od trenutka kada je upoznao Boga na putu za Damask, on je shvatio tu veliku ljubav koju je Bog pokazao njemu, grešniku, i predao sebe na žrtvu živu, svetu ugodnu Bogu (Rim. 12:1). Prinijeti žrtvu je dio služenja Bogu.
“Nagoni nas” – motiviše, goni, pokreće, obuzima, kontroliše, drži … sve su to sinonimi za ovaj glagol i odgovoraju na pitanje šta se dešava sa čovjekom, šta bi se trebalo desiti sa čovjekom, kada upozna Hrista.
Na duhovnom aspektu ne postoji plata koja će pokrenuti čovjeka na rad, vjerujte mi. Ako ne postoji nešto više, više od novca, veoma slab će biti učinak. Nedavno je postao popularan jedan video koji prikazuje šta je neophodno da bi ljudi bili efektivniji na svom poslu, postoji par elemenata. Ali glavna početna tačka, zbog koje su ljudi pravili ovo istraživanje jeste što nije pomogalo kada su im podizali platu.
Ipak, kakve ovo ima veze sa žrtvom, ili žrtvovanjem za druge? Glavna tačka hrišćanskog vjerovanja je Hristova smrt (i vaskrsenje). O tome ovisi naše spasenje i vječni život. Ali Pavle govori da i naš zemaljski život ima velike veze sa tom smrću. U stvari, ovo može zvučati malo i čudno za nas danas: to što je Isus umro za Pavla znači da smo svi umrli. Ako je jedan umro za sve, onda su svi umrli. Čuli ste za onu misao kako je hrišćanstvo religija mrtvih ljudi. Ta misao govori da oni koji su upoznali Hrista, prihvatili Ga, doživjeli Njegovu ljubav, funkcionišu kao oni koji su umrli starom načinu života i vaskrsnuti su u novi, drugačiji život. No ovaj tekst govori više i od toga: oni koji vjeruju u Hrista, umrli su za svoje sebične interese, a sada žive ne za sebe, nego za … za koga? Za onog koji je umro za njih, dakle za Hrista. Ali, lako je misliti da živimo za Hrista, jer je on trenutno na nebu. Živjeti za Hrista znači živjeti za druge ljude, koji nas okružuju. Hristova smrt i vaskrsenje u ovom tekstu su simbol našeg ličnog žrtvovanja za druge. Jednostavna paralela: Bog je tako zavolio svijet da je Sina svoga dao da umre; sada oni koji su zavoljeli tog Boga umiru sebi da bi živjeli za druge.
Sam termin žrtva je ukazivao na umiranje, umiranje u obliku zamjene. Jagnje umire umjesto grešnika, Isus umjesto ljudskog roda i sada kada mi dođemo u ulogu onoga koji se žrtvuje mi umiremo sebičnom življenju: načinu života koji kaže ja želim da prvo podmirim i zadovoljim svoje potrebe. Ne, nego živim, poput Isusa, za druge.
Ja znam da je ovo jedna od onih tvrdih biblijskih besjeda, koja više liči na neki zapetljani i nevažni tekst nego na zapovijest koju bi voljeli da sprovedemo u djelo. Ali razmislite malo drugačije: da se neko već ranije nije žrtvovao za nas, vi i ja ne bismo danas bili ovdje, ne bi bili rođeni. Ili ako govorimo o Bibliji: da neko nije bio spreman da sjedi do kasno u noć i prevodi ovu knjigu, mi je danas ne bi imali u rukama. Da neko nije bio spreman da svoje planove odloži i uloži sebe i ono što on ima u druge ljude, sve bi bilo drugačije. To je tako usko i jako povezano.
Ali za razliku od žrtve iz starozavjetnog sistema, gdje bi neko birao jednu od svojih životinja (nekoga drugog dakle), da bi je ponudio Bogu, žrtvovanje samog sebe je najteži oblik žrtve. Jedna te ista osoba je ona koja donosi žrtvu i koja biva žrtvovana. Žrtvovanje samog sebe veoma teško može da se nametne i da se ostvari ukoliko osoba sama ne pristane. Tu moć Bog nije htio da neko drugi ima nad nama: jedino mi sami. Svako odlučuje za sebe.
I kada ovo kažem, svjestan sam da je mnogo lakše (i mnogo češće) posmatrati i analizirati tuđu žrtvu i tuđe žrtvovanje samog sebe, a posebno pronalazite mane i slabosti u tom tuđem pokušaju. Kada razmišljamo o žrtvovanju sebe, zaboravimo na druge. Da li su oni to isto uradili, da li su drugi bili spremni da se žrtvuju pošto imaju mnogo bolje mogućnosti za tako nešto…. to je pogrešan stav i veoma daleko od prinošenja sebe na žrtvu, živu, svetu, ugodnu Bogu, što je pravo bogosluženje. Jer, na riječima svi možemo da budemo jaki.
Da još jednom ponovim glavne misli ovog teksta:
1. Božja ljubav je glavna i jedina ispravna trajna motivacija.
2. Jedino ona može da dovede do naše odluke da žrtvujemo nešto od sebe, nešto svoga, za druge ljude oko nas.
3. Hristova smrt treba da vodi i našoj smrti: prestanku našeg sebičnog življenja. Hristovo vaskrsenje je takođe i simbol našeg življenja za druge.
4. Mi, i mnogo naših današnjih blagoslova, su rezultat nečije ranije žrtve, nečijeg žrtvovanja: vremena i finansija.
5. Odluka je u našim rukama: ovo zaista ne može niko drugi da učini: jedino mi možemo da se(be) žrtvujemo.
Zato ako želimo da se testiramo na ovom području, upitajmo se i pogledajmo kroz naš život: da li smo živi ili mrtvi? Za koga ili za šta u stvari mi živimo?