U moj grad je došla dječija grupa iz susjednog grada. Reklamirali su se da pjevaju pjesmice za djecu, tako da sam odlučio da, zajedno sa ženom, odvedem svoju ćerku od nepune dvije godine na taj „koncert.“ I sad, znam ja da sam inače „mimo svijet,“ ali onome šta sam tamo vidio i čuo nisam se nadao. Ja sam mislio da je to za djecu.
Ova muzička grupica broji 15ak djece uzrasta od 4-12 godina. Dakle, to još uvijek nisu ni oni rani tinejdžeri. Muzika ide na playback dok se djeca njišu po pozivu vođa grupa (koji će se kasnije ispostaviti da su prosvjetni radnici!!). Naslovi njihovih pjesama ili dijelovi teksta su sledeći:
– Grlili se, ljubili sve do pola dva
– Treba mi nešto da me podigne
– Ti i ja, ti i ja, baš bi bili dobar par
– Klinci vole rock!
I tako dalje, sve slično ovom, i još malo „prosvjetnije.“
Muzika: psihodelični tonovi nekih pjesama su zastrašujući; osvjetljenje je premašilo mnoge rave partije; djecu konstantno pozivaju „prosvjetni“ radnici na što „luđi“ ples, vrisku i skakanje: najbolji u tome će dobiti CD; djeca to izvode sve u stilu naduvanih Kobejna i Hendriksa …
Dovoljno je pročitati bilo koji uvod u pedagogiju da bi shvatili da djeca u tom periodu NEMAJU POJMA o bilo kakvim vrijednostima niti načinu pravljenja izbora. Ono što im se servira, to ručaju (bilo u tanjirima ili u ušima – film The Boy in Striped Pyjamas jako dobro pokazuje kako sin njemačkog oficira od osam godina, čak i pored boravka u koncentracionom logoru ne može shvatiti da tu ljude ubijaju). Dovoljno je što odrastaju u vremenu u kome su stručnjaci poodavno primijetili nešto što su nazvali „age compression“(ne znam adekvatan prevod na naš jezik), a što znači: sve mlađi i mlađi su sve stariji i stariji. To se posebno vidi i odražava na sledećim područjima: ranim ulaskom u seksualne odnose, materijalizam kao životni stil i nasilje kao vrlina No. 1.
Možete me posmatrati kao religioznog fundamntalistu, sektaša ili kako god, ali dok sam sjedio, posmatrao i slušao ono što sam mislio da će biti koncert za djecu, na um mi je došao Minja Subota i njegova emisija Muzički tobogan. I tad sam se pitao: gdje si sada ti? Dobro bi nam došao; bar na kratko.
Kakvim god me definisali, ne zaboravite: ja sam u isto vrijeme otac dvogodišnjeg djeteta. I ne bih želio da izbor tog djeteta bude rock (bar ne ovakvog formata); i ne bih želio da mu taj izbor nametne njegov „prosvjetni“ radnik. Želio bih da joj potraje djetinjstvo. No vjerovatno već sada ja previše tražim …