Jedan sveštenik je posjećivao vjernike u svojoj parohiji i na red je došao čovjek koji se bavio poljoprivredom. I dok su pričali o svemu, došli su i do teme o novcu i davanju novca Bogu, u crkvu. Poljoprivrednik je rekao: „Ti znaš da ja imam novca da bih dao. Ja sam darežljiv čovjek – i samo da imam, ja bih dao.“ Sveštenik je rekao: „Dobro, reci mi, da imaš 200 €, da li bi dao 100€ Bogu?“ „Naravno da bih dao,“ rekao je ovaj čovjek. „Da imaš dvije krave, da li bi dao jednu kravu Bogu?“ „Apsolutno,“ odgovorio je poljoprivrednik, „naravno da bih dao.“ „Da imaš dvije svinje,“ nastavio je propovjednik, „da li bi dao jednu Bogu?“ „E to nije fer,“ rekao je poljoprivrednik, „ti znaš da ja imam dvije svinje.“ Kada god se povežu ova dva termina, crkva i novac, zna nastati napeta situacija.
Jedan od razloga za tu napetost je vezan za same službenike crkve, sveštena lica, propovjednike. I ovo je za mnoge poznata pojava: sveštenici koji su pronevjerili novac (takvi mogu da kažu: „bilo mi je zadovoljstvo raditi sa crkvenim finansijama: primio sam mnogo više nego što sam dao“) ili koji voze luksuzna kola, dok neki od ljudi iz njihovog okruženja žive na rubu i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Iako je ovo potpuno ispravna kritika i ne želim ni jednog trenutka da branim ovako pogrešan stav, moram spomenuti da je on pogrešan samo utoliko što za ovakvu situaciju krivimo samo sveštena lica. Svi oni koji se nazivaju sledbenicima Isusa iz Nazareta trebali bi da imaju osjećaja za ljude koji se nalaze u teškim okolnostima, a ne prepuštati taj posao i taj osjećaj krivice samo sveštenim licima i onima koji žive odmah do crkve.
Ali ako želimo iskreno i pošteno slijediti ono što piše u Bibliji, onda se ne možemo izgovarati tuđim propustima. Bilo bi to isto ako bi rekli svojoj supruzi: nema smisla da ti budem vjeran, neko drugi je upravo prevario svoju ženu. Sveti ideali ostaju sveti iako ne bivaju uvijek ispoštovani i sprovedeni u djelo. Mislim da je mnogo važnije pitanje zašto davati? U čemu pronalazimo svoju motivaciju za davanje? Da li je Bogu zaista potreban moj novac?
Jer normalno je starati se za svoje potrebe i za potrebe svoje porodice, kao što reklama jedne osiguravajuće kuće kaže: Ljudski je brinuti. Ako dam, šta će biti sa mnom?
Ljudi daju (ne samo novac) iz različitih pobuda: iz zahvalnosti, zato što su prisiljeni, zato što vjeruju da će se nešto posebno destiti (Bog će ga sada više voljeti ili uslišiti molitve), zato što osjećaju krivicu pa pokušavaju ublažiti Božji gnjev… različite pobude. Kakva je tvoja? I koliko prirodno je tvoje davanje?
I opet smo kod one iste napete situacije. Neko će čak reći odakle ti pravo da postavljaš takva pitanja? Zar ne vidiš u kakvom vremenu živimo? Ljudi gube poslove, penzije ne stižu na vrijeme i budućnost svih nas je veoma nesigurna. Normalno je biti u sredini u kojoj se priča o tome kako sačuvati i skupiti što više novca. I onda dođete u crkvu, a onaj koji govori tog dana za propovjedaonicom ima smjelosti da postavi pitanje: Koliko je prirodno tvoje davanje? Svako ko je čitao Bibliju i bio u crkvi, zna da je normalno da se daje novac kada se dođe u crkvu; zato je mnogo važnije sresti se sa svojim pobudama za davanje i ispitati ih.
U tom smjeru nam može pomoći jedan biblijski tekst koji opisuje događaj kada su ljudi davali novac u crkvi. Tekst se nalazi u 1. Knjizi dnevnika 29. poglavlju. Riječ je o skupljanju novca za gradnju hrama, poznatog kao Solomunov hram. Car David je skupljao materijal i sredstva za izgradnju. Osim moralne podrške, bila je neophodna i finansijska podrška. Na početku ovog poglavlja vidimo kako David, koji poziva na davanje novca za određeni projekat, govori o svom ličnom davanju. I mi često čujemo kako se ljudi vole hvalisati ko je koliko dao novca, ktitori je ime takvim ljudima. Ali David ne govori da bi se hvalisao nego da bi postavio primjer: jer onaj koji traži novac za Boga, za crkvu prirodno je da i sam daje.
I čini se da je Davidovo davanje tako prirodno, bez krivice i žalosti, zato što daje. U 1. Knj. Dnev. 29:3 stoji zapisano da on daje „iz ljubavi.“ David daje jer vjeruje u projekat, vjeruje u ideju o kojoj priča.
A onda poziva druge, da i oni daju. I postavlja pitanje: Da li bi još neko htio dragovoljno što danas priložiti Gospodu? Dragovoljno. Bez prisile. Bez nametanja. Bez natjerivanja.
Jedan drugi prevod ovog stiha je mnogo zanimljiviji jer govori o jednoj čudnoj razmjeni koja se dešava. Taj prevod kaže: Ko bi danas htio posvetiti se Gospodu? Čini se da David postavlja jedno pitanje, a ljudi odgovaraju na neko drugo pitanje, jer daju novac. Očigledno da je Isus veoma dobro znao šta priča kada je rekao: Jer gdje je vaše blago, ondje će biti i srce vaše (Lk. 12:34). Između našeg novčanika i našeg srca postoji jako velika veza.
Imam prijatelja i zovem ga da mi pomogne, da me preveze do autobuske stanice. A on kaže: „A zašto te ne bi prevezla tvoja žena?“ „Žena radi u to vrijeme.“ „A-ha, a šta je sa tvojom djecom, zar nemaju položen vozački ispit?“ „Ne, nemaju još. Možeš li me prevesti?“ „Pa kad će polagati ispit? A baš u to vrijeme je moja omiljena emisija …“ I onda ja kažem: „Nema veze, ja zovem svog PRAVOG prijatelja.“ To kažem zato što je davanje i stanje našeg srca veoma usko povezano.
1. Dn. 29:6.9. – dragovoljno i cijelim srcem. Kako se to postiže? Ponekada, sve ono što ne možemo da upotrijebimo ili što nikome ne treba, dajemo u crkvu. Ono počinje sa razumijevanjem nekih osnovnih stvari, a prva od njih je: sve što imamo pripada Bogu. Isto poglavlje čitamo od 15-17. stiha. Sve što imamo već nam je darovano: ne samo materijalna sredstva nego život, zdravlje i sve ostale sposobnosti. Sve, apsolutno sve. Druga važna stvar je stalno podsjećanje da se Bog ne može kupiti i ne može podmititi. Iako dajemo, moramo se stalno podsjećati da time ne kupujemo Boga niti bilo šta od njega. Ali ako zaista vjerujemo da Bogu pripada sve što imamo i mi sami, onda nijedno vrijeme nije pogrešno da razgovaramo o davanju.
Mi živimo u zemlji pogođenoj teškim stvarima u prošlosti. I navikli smo samo da tražimo. Vjerujemo da u drugim zemljama, van naše, žive ljudi koji nemaju problema ni sa novcem ni sa sebičnošću. Mislimo da oni daju zato što imaju, a i ne pomislimo da možda imaju baš zato što daju. Moguće je da budemo uhvaćeni u situaciju da samo tražimo a malo šta dajemo. Čvrsto vjerujem da Bog može promijeniti naše finansijsko stanje, ali samo mi možemo uticati na stanje našeg srca, na sebičnost u njemu. Jer kada dajemo mi u stvari samo vraćamo ono što njemu pripada.