Dok ovih dana hodam gradom i zemljom u kojoj živim (ili bi trebalo da stoji „svojim gradom i svojom zemljom“?) i dok posmatram izborne plakate sa svih strana (uz par njih svakodnevno doručkujem, ručam, večeram i igram se sa ćerkom), stalno mi na pamet pada priča iz osnovne škole, koju sam kao pionir čitao i ponavljao. Ta priča se zvala „Drug Tito gleda sve nas.“
Za one mlađe, koji o pionirima znaju koliko i o Vuku i tri praseta (tim više što su za njih pioniri na Vukovoj strani), ukratko ću prepričati sadržaj ove priče.
Dok su sjedila na času, u učionici, djeca su se posvađala oko toga u koga Tito gleda. U to vrijeme, prije dvadeset i dvije godine, na zidu svake učionice je stajala slika Josipa Broza Tita. Jedan dječak je prvi na glas došao do tog velikog otkrića: „Drug Tito gleda mene!“ Na to je djevojčica pored njega, povikala: „Nije tačno! Drug Tito gleda mene.“ Da ne bi zaostala za svojim drugarima, većina djece su počela da ponavljaju ovu rečenicu. I ko zna koliko dugo bi ta „diskusija“ trajala, da nije ustala učiteljica, i jasno i glasno, objavila: „Draga djeco, drug Tito gleda sve nas.“
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=c27rGTeRG9w&fs=1&hl=en_US]
Djeca su zaista bila u pravu! Kada pogledate u bilo koje lice na izbornom plakatu, 100% ste uvjereni kako to lice gleda u vas. Šta više, kao da traži nešto od vas, od svakog od nas. Bezobraznik će reći: „Traži da glasaš za njega.“ Ali čini mi se da ima više od samog glasa.
Čini mi se da ta lica ne traže samo tvoj glas, nego traže sve ono što su oduvijek tražili političke vođe: moć, novac, auta, žene … ali i više od toga: potvrđivanje, hvalisanje, ulagivanje. Jednom riječju obožavanje. Baš kao što su to činili većinom monarsi i diktatori kroz cijelu istoriju, a danas to rade demokratski izabrani činovnici na svim nivoima vlasti. Dovoljno je da pogledate samo kako hoda kroz prosječni direktor malo važnijeg državnog preduzeća – i sve će vam biti jasno. Neki od njih kao da se vode idejom Ničea koja glasi: „Kada bi bilo bogova, zar bi ja izdržao da ne budem bog?“
I nije toliko čudno ako oni sami imaju takve tendencije. Čudnije je što većina ljudi vjeruje da će im u prisustvu ovih ljudi, ljudi koji su trenutno „na funkciji“ biti bolje, da će dobiti zaposlenje, puteve, telefon, sreću, život. Jednom riječju da će se svi njihovi problemi riješiti.
Sa druge strane, ukoliko neko podijeli svoje vjerovanje u Boga, kada se čuje takva „propovijed“ – tada to zvuči smiješno, apsurdno, nelogično, nenaučno, nepotrebno. Većina tih istih ljudi vjeruje da su za njihove potrebe dovoljni ovi mali bogovi, sa zemlje. Kao ljubitelj Dobre knjige ne mogu da se, u ovom kontekstu, ne sjetim teksta iz nje koji glasi: „Prođite se čovjeka kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?“ (Knjiga proroka Isaije 2:22) No svejedno, i dalje mnogi svoju budućnost i svoju sudbinu predaju u ruke smrtnim i slabim ljudima poput sebe, bilo da su iz političkog ili religioznog konteksta, i očekuju – čudo, koje je priznaćete domen i aktivnost Jedinog Nebeskog Boga. Ako vjerujete da takav postoji. Ako ne, sumnjam da će vas zadovoljiti ovi mali, zemaljski.