Sahrana u selu ima poseban izgled i uticaj na ljude. Ona je jedan od najboljih, do sada izmišljenih, pozitivnih uticaja na ljude koji su izgubili nekoga.
Ukoliko osoba boluje i bolest je na smrt, ona tu smrt nikada ne dočekuje niti dočeka sama. Uvijek je tu neko od rodbine, komšija i poznatih ljudi, koji sjedi i provodi vrijeme sa bolesnikom. Čak ako bolesnik ne može da govori, osoba je tu. Ne samo jedna, više njih: jer se tada drugi okupe da bi ta jedna koja pazi na bolesnika cijelo vrijeme imala sa kime da priča i dobila snagu za sutrašnji dan, za suočavanje sa bolešću i eventualnom smrću. I dok se svi oni okupljaju u domu bolesnika, svjesniji su svoje slabosti, svoje ranjivosti, svoje smrti. I zbog toga imaju više saučešća i spremnosti za pomoć, kada dođe ono što svi znamo da će doći, ali bi voljeli da se taj dolazak odloži. Bar još za neko vrijeme.
A kada se to i dogodi, ta vijest se jako brzo proširi, do svih, ne samo do najbliže rodbine i prijatelja. Smrt bilo koga u selu je važna koliko i rođenje. To je poseban i svet događaj u koji se uključuju svi oni koji mogu, da na bilo koji način pozitivno utiče i time smanje gubitak, koji je svačiji podjednako. U selu ne postoje mrtvačnice niti posebna mjesta na koja se umrli odvoze da tamo čekaju dan pokopa. Mrtvac ostaje u svojoj kući, tu gdje je proveo cio svoj životni vijek – na tom istom mjestu koje je dostojno da ga pričuva još neko vrijeme, dok ga ne napusti i dobije svoju „vječnu kuću.“ I nikome nije ni strašno ni čudno ako ga pozovu da prosjedi još tu noć pored mrtvaca, sa domašnjima njegovim. A mnogi i ne čekaju da budu pozvani, nego razumiju šta je red i sami odlaze da se ponude ožalošćenima, „da im budu pri ruci ako šta zatreba.“
A treba mnogo toga. Treba organizovati cijeli sprovod, a to uključuje mnogo stvari: javiti popu, okupiti one koji će kopati raku, one koji će peći kavu i sipati rakiju, pronaći „dušnog brava“ – ovcu ili ovna da bi se imali čime okrijepiti gosti nakon što se vrate sa groblja … i još mnogo drugih obaveza koja se razlikuju od sela do sela. Jer, ne pije svako rakiju, niti voli svako ovčetinu; „sto sela, sto običaja,“ reći će oni tolerantniji seljaci, sa širim vidicima i pružiti ruku svejedno, makar i Turčin bio, da ako šta mogu učine.
I onda dolazi vrijeme da se krene od kuće do groblja. U tom trenutku se, kod kuće žalosti, okupi skoro cijelo selo. Tu su čak i oni koji nisu mogli baš najbolje da pronađu zajednički jezik sa sada već pokojnom osobom, ali znaju da je red i običaj, da se isprati poslednji put – sutra već oni mogu biti na ovom istom mjestu. Pogrebna povorka, na čelu sa krstom i sveštenikom, kreće polako. Taj put od kuće do groba za svakog izgleda kao njegov lični životni put, koji se na isti ovakav način odvija, sa ovih istih početnih i krajnjih tačaka: od mjesta gdje su se rodili (mnogi od ljudi na selu su se zaista rodili u svojoj kući), oko kojeg su proveli skoro čitav životni vijek, do mjesta kraj kojeg su veoma često prošli, u žurbi, ne razmišljajući mnogo da će ga na njega dovesti kada odsanjaju svoj poslednji san. I onda kovčeg prolazi dobro poznatim putevima, kao da daje priliku mrtvacu da se oprosti sa prašnjavim puteljcima na kojima je toliko njegovih stopa ostalo. On bi imao priliku, da je živ, da vidi i svoja polja i njive, na kojima je toliko svoga znoja prolio i sa kojih je toliko pogača i kuruza pojeo.
A iznad svega, oni koji ostaju iza njega, imaju priliku da vide i da se uvjere, da njihov mili i dragi, koji je umro i koga više nema (osim u očima onih koji održe vjeru u novo nebo i novu zemlju gdje pravda živi), da je ta osoba vrijedila, da nije živjela uzalud i naprazno. Jer upravo to pokazuje ovaj veliki broj ljudi koji polako, u tihoj priči tapkaju za njegovim mrtvačkim sandukom. Budući da nije živio sam i usamljen, on i ne umire takav. I u sve prisutne se ulijeva, više od svega, misao kako nema potrebe da budeš „neko i nešto“ da bi bio prihvaćen i ispunjen: dovoljno je da živiš sa ljudima i za ljude, najbolje što možeš i najbolje što znaš.
Koliko je sve ovo drugačija slika od one koja se često vidi i čuje, po velikim gradovima, gdje osoba umre i tek nakon tri dana se sazna da je mrtva i sahrani, veoma često bez igdje ikoga. Ako bih mogao da biram smrt, volio bih da me nađe baš tu – u selu mojih djedova. I komšija.